Naslovna-fotografijaNACISTIČKI TEROR NAD HOMOSEKSUALCIMA OD 1933. DO 1945.
Muzej grada Beograda, Resavska 40b
od 3 - 18. decembra, vikendom od 18.30



Subota, 3. decembar

18.30-19.15
Predstavljanje knjige "Muškarci sa ružičastim trokutom" Hajnca Hegera (Heinz Heger), jedinog poznatog svedočanstva homoseksualca koji je preživeo logor (Domino, Zagreb, 2008). Učestvuju predstavnici udruženja Queer Zagreb Zvonimir Dobrović i Gordan Bosanac.

19.15-19-30 - pauza za kafu

19.30-20.30
Promocija magazina QT (časopis za kvir teoriju i kulturu), u izdanju Centra za kvir studije iz Beograda. O časopisu govore urednik Dušan Maljković i članovi redakcije Olga Dimitrijević i  Aleksandar Stojaković.


Nedelja, 4. decembar

18.30-19.15
Promocija knjige "Čovek koji je suviše znao" Dejvida Livita (David Leavitt), u izdanju Heliksa iz Smedereva, o istaknutom britanskom naučniku Alanu Tjuringu (Alan Turing) koji je bio žrtva homofobnog progona i “lečenja” hemijskom kastracijom. Učestvuju: urednica Ana Ješić i poznavalac Tjuringovog dela Dušan Maljković.

19.15-19.30 - pauza za kafu

19.30-21.00
Dokumentarni film "Opasno znanje" (Dangerous Knowledge) Dejvida Malona (David Malone), o tragičnim sudbinama četvorice genijalnih matematičara, među kojima je i Alan Tjuring (BBC, 2007).


Subota, 10. decembar

18.30-19.10
Tribina na temu "Biopolitika, nacizam i strategije kontrole" – moderator tribine je filozof i teoretičar Dušan Maljković, a učestvuju filozof i urednik Trećeg programa Radio Beograda Ivan Milenković i teoretičarka Tamara Đorđević, kritičarka i autorka tekstova iz domena teorije biopolitike, ideologije i umetnosti.

19.10-19.20 – pauza za kafu

19.20-21.00
Igrani film “Drugačiji” (Bent) Šona Matijasa (Sean Mathias), potresna priča o nacističkom progonu homoseksualaca (SAD, 1997) – titl na engleskom jeziku.


Nedelja, 11. decembar

18.30-18.45
Video instalacija Igora Grubića “Priča sa istočne strane” (East Side Story), o nasilju na paradama ponosa u Beogradu i Zagrebu.

18.45-19.00 – pauza za kafu

19.00-20.20
Dokumentarni film “Član 175” (Paragraph 175) Roba Epštajna (Rob Epstein) i Džefrija Fridmena (Jeffrey Friedman) o životu nekoliko homoseksualnih osoba progonjenih na osnovu zloglasnog člana 175. Krivičnog zakona, kojim je od 1871. godine u Nemačkoj homoseksualnost kriminalizovana (Nemačka, 2000).


Subota, 17. decembar

18.30-19.30
Dokumentarna emisija Televizije B92 “Insajder: Nasilje uz blagoslov” – 1. deo, o ekstremnim desničarskim organizacijama, neredima i nasilju u vreme prve održane Povorke ponosa u Beogradu 2010. Autorka: Brankica Stanković.

19.30-19.45 - pauza za kafu

19.45-20.45
Dokumentarna emisija Televizije B92 “Insajder: Nasilje uz blagoslov” – 2. deo, o ekstremnim desničarskim organizacijama, neredima i nasilju u vreme prve održane Povorke ponosa u Beogradu 2010. Autorka: Brankica Stanković.


Nedelja, 18. decembar

18.30-19.35
Dokumentarni film “Grad granica” (City of Border) Jun Suh (Yun Suh), savremena priča o teškom položaju homoseksualaca u Jerusalimu, gradu zidina i verskih podela. Film je dobitnik granprija 57. Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma 2010. godine (SAD, 2009).

19.35-19.50 – pauza za kafu

19.50-20.35
Dokumentarna emisija Televizije B92 “Reakcija: Sve boje prajda” o životu i problemima homoseksualnih osoba u Srbiji, o pripremi parade i njenom prvom održavanju u Srbiji 2010.
Autorka: Sandra Mandić.


Homoseksualnost u Nemačkoj - od progona do rehabilitacije


Dokumenti, fotografije i tekstovi u okviru izložbe „Nacistički teror nad homoseksualcima od 1933 – 1945” govore o jednom specifičnom istorijskom periodu u kojem je dominantna ideologija prepoznala seksualnost kao jednu od važnih oblasti kontrole društva, usko je vezujući uz natalitet i prosperitet države. Idejom o „očuvanju i potenciranju” arijevske rase nacistički zločinci su kreirali jasne kriterijume regulisanja seksualnosti, s ciljem da dostignu željenu “čistotu” nemačkog društva.

Cilj ove izložbe je da pokaže da su žrtve nacističke politike, uz Jevreje,  Rome, osobe s posebnim potrebama, osobe s duševnim smetnjama, političke neistomišljenike i ostale neprijatelje Rajha, bili i homoseksualci. Oni su dugo bili prećutkivana i zanemarivana grupa među nacističkim žrtvama, iako istraživanja govore da je zbog homoseksualne orijentacije bilo uhapšeno više od 100.000 osoba, od čega je oko 50.000 završilo u zatvorima ili institucijama za osobe s duševnim smetnjama, a između 5.000 i 15.000 u koncentracionim logorima.

Od osnivanja Nemačkog carstva, po članu 175. Krivičnog zakona iz 1871. godine „neprirodni blud između dvojice muškaraca“ kažnjavao se zatvorom do dve godine. Istovremeno s pokušajima nacionalista da se homoseksualnost progoni još sistematičnije, u javnoj, političkoj i medicinskoj sferi odvijale su se debate o potrebi i smislu inkriminišućeg člana zakona. Početkom 30-ih godina 20. veka Berlin je brojao četiri miliona stanovnika, od čega su oko 350.000 bili homoseksualni muškarci i žene. Kao predmet rasprave u medicini i psihijatriji, homoseksualnost je do 1920. godine postala i šire društveno-političko pitanje. Najglasniji borac za reviziju člana 175. i reformu medicinskog pristupa homoseksualnosti bio je doktor Magnus Hiršfeld (Magnus Hirschfeld), jedan od osnivača Instituta za seksologiju, koji je tvrdio da homoseksualnost nije ni zločin ni bolest. Uz podršku vodećih nemačkih mislilaca tog vremena, Hiršfeld je predvodio borbu za ukidanje člana 175. i dekriminalizaciju homoseksualnosti.

Nekoliko nacionalističkih i konzervativnih stranaka, uključujući i sve popularniju Nacional-socijalističku partiju, pozivale su, pak, na još oštrije sankcionisanje homoseksualnosti, s ciljem da se eliminiše iz društva jer u sebi nosi zaraznu i naslednu „degenerativnost“ koja preti snazi i stabilnosti nemačke nacije.  Nacisti su došli na vlast 1933. programom koji je promovisao uvođenje reda, zakona i tradicionalnih vrednosti, kao i ideologiju rasne čistoće, koja je uključivala žestoki antisemitizam i progon neželjenih društvenih grupa. U prvim koracima ka stvaranju „novog poretka“, vlast je, u opštem napadu na „javni nemoral“, zatvorila okupljališta homoseksualaca i zabranila njihove organizacije i publikacije. Član 175. Krivičnog zakona izmenjen je 1935. tako da je, na njemu zasnovana, sudska praksa radikalno proširila definicije kažnjivih „nemoralnih činova između muškaraca“. Sprovođenje proširene kriminalizacije homoseksualnosti pripalo je kriminalističkoj policiji i Gestapou, koji su se 1936. ujedinili u SS-trupe pod vođstvom Hajnriha Himlera (Heinrich Himmler). Od početka 1937. do sredine 1939, nemačka policija privela je po tom osnovu gotovo 78.000 muškaraca, od kojih je trećina bila osuđena i poslata u zatvor.

Homoseksualnost vođe SA Ernesta Rema (Ernst Röhm) bila je dobro poznata, ali je Hitler tu činjenicu uglavnom ignorisao dok su Rem i njegove snage pomagale stranci da dođe na vlast, a kada je Rem pomogao radikalnoj ”drugoj revoluciji“ koja je, s nemačkom vojskom i bitnim industrijalcima, mogla da ugrozi važne Hitlerove saveze, priveden je i ubijen pod optužbom da je pripremao državni udar, a njegova homoseksualnost bila je povezana s politikom izdajništva. Druge vođe SA i mnoštvo političkih neistomišljenika stradali su 30. juna 1934. u “noći dugih noževa“. Već od oktobra 1934, specijalno odeljenje II-1 unutar Gestapoa nadziralo je homoseksualne slučajeve i od svih policijskih stanica tražilo da mu se dostave nove i postojeće liste osumnjičenih homoseksualaca, uz napomenu o partijskoj pripadnosti. Sve veće zadiranje policije u privatni život homoseksualaca neke je nateralo na emigraciju, a većinu da skrivaju svoju homoseksualnost. Mnogi su se oženili. Drugi su izlaz pronašli u samoubistvu.

Nacistički pravnici su 1935. godine revidirali krivični zakon i član 175, koji je naglašavao odgovornost obojice muškaraca upletenih u „počinjeni blud“. Kroz sudsku praksu do 1938. godine pokazalo se da je bilo kakva seksualna namera između dvojice muškaraca mogući povod za hapšenje ili optužbe, pa čak i „obično gledanje ili dodirivanje“. Oktobra 1936. Himler je, u okviru kriminalističke policije, uspostavio posebnu Kancelariju za borbu protiv homoseksualnosti i pobačaja, koja je za četiri godine prikupila lične podatke o 42.000 osumnjičenih ili osuđenih homoseksualaca. 

Nacistička propaganda koja je obeležavala homoseksualce kao „asocijalne parazite i državne neprijatelje“ samo je rasplamsala postojeće predrasude. Građani su prijavljivali muškarce zbog najmanje aluzije na homoseksualnost, pa je u ovom periodu za pokretanje sudskih postupaka umesto dokaza bila dovoljna i sama sumnja.

Za vreme nacističke vladavine, na osnovu kršenja člana 175. uhapšeno je oko 100.000 muškaraca. Među žrtava je bilo najviše pripadnika radničke klase koji su se sastajali s partnerima na javnim mestima, zbog čega su bili izloženiji riziku i policijskim zamkama. Oko 50.000 muškaraca osuđeno je zbog kršenja člana 175, a broj osuđenih udesetostručen je u odnosu na period Vajmarske republike, da bi 1938. godine kulminirao sa čak 8.500 osuđenih.

Procenjuje se da je kroz koncentracione logore za vreme nacističke vladavine prošlo između 5.000 i 15.000 homoseksualaca. U zaštitni pritvor osmišljen da „štiti pojedince od društvene mržnje“ (Schutzhaft), Gestapo je bez naloga pritvarao i potom slao u koncentracione logore osumnjičene homoseksualce, političke neistomišljenike, Jevreje i sve druge koji su „vređali nemački narod“. Glavni kampovi, Sašenhauzen (Sachsenhausen) na severu, Buhenvald (Buchenwald) u centralnoj Nemačkoj i Dahau (Dachau) na jugu, trebalo je da „prevaspitaju“ zatvorenike kroz disciplinu i teško fizičko robijanje. Homoseksualni zatvorenici, prepoznatljivi po ružičastim trouglovima kojima su bili obeležavani u logorima, morali su da podnose mučno fizičko i seksualno zlostavljanje SS čuvara, dok su ih se ostali zatvorenici klonili pa su bili i izolovani i bespomoćni.

Među dva miliona mobilisanih ljudi u Nemačkoj 1939, uoči napada na Poljsku, bilo je na hiljade homoseksualaca, a tokom ratnih godina oko 7.000 vojnika je osuđeno po članu 175, oterano u zatvor i, po isteku kazne, naterano da se vrati na front. U leto 1940, Himler je naredio da se homoseksualci koji su „zaveli više od jednog partnera“ pošalju u logore nakon služenja zatvorske kazne. Taj „zaštitni pritvor“ mogao je da bude skraćen ako bi pojedinac bio podvrgnut kastraciji svojevoljno ili, od 1942. godine, po naredbi zapovednika logora. Homoseksualne aktivnosti u vojsci su bile regulisane članovima 175. i 175a. S obzirom da je veliki broj homoseksualnih muškaraca bio pozvan u vojsku, rastao je i broj uhapšenih vojnika koji su suočavani sa zastrašujućim kaznama. Pojedinci koji su bili osuđeni formulacijom „nepopravljivi homoseksualci“ ili za zloupotrebu ovlašćenja po članu 175, bili su otpušteni iz vojske, zatvarani i poslati u koncentracione logore. Oni koji su bili proglašeni zavedenima, morali su da odsluže kaznu, a potom su bili vraćeni u vojsku.

Potraga za medicinskim izlečenjem homoseksualnosti trajala je sve vreme nacističke vladavine. Kastracija je ozakonjena 1933. godine kao sredstvo uništenja ili slabljenja „devijantnih nagona“ kod „opasnih kriminalaca“, ali nije bila preporučljiva za slučajeve prema članu 175. Posle 1935, muškarci osuđeni na osnovu člana 175. mogli su da se svojevoljno podvrgnu kastraciji radi „oslobađanja od njihovog degenerativnog seksualnog nagona“. Krajem 1943. Himler je odobrio medicinski eksperiment kojim je trebalo „ispraviti“ homoseksualnost hormonskim terapijama i operacijama, koje je SS doktor Karl Vernet (Carl Vaernet) sprovodio nad buhenvaldskim logorašima.

Nakon što su saveznici oslobodili Evropu početkom 1945, stotine hiljada logoraša pušteno je na slobodu. Međutim, pooštrena kaznena politika prema homoseksualcima ostala je nepromenjena. Za vreme savezničke okupacije, neki homoseksualci su bili primorani na puno odsluženje zatvorske kazne, iako su već neko vreme proveli i u koncentracionim logorima. Nacistička verzija člana 175. ostala je na snazi u Saveznoj Republici Nemačkoj (Zapadna Nemačka) sve do 1969. godine, kada je taj član promenjen a homoseksualni odnosi između muškaraca starijih od 21 godine dekriminalizovani.

Nastavak pravne i društvene osude homoseksualnosti u Nemačkoj zasenio je priznavanje homoseksualaca kao žrtava nacističkog progona. Odštetni zakon Zapadne Nemačke za žrtve nacističke vladavine, donet u junu 1956, nije predviđao odštetu i za logoraše koji su po osnovu homoseksualnosti bili zatvarani u koncentracione logore. Tek s buđenjem homoseksualnog pokreta, krajem 60-ih godina 20. veka, počela je da se stvara klima da se istorija sistematski pozabavi i homoseksualnim žrtvama nacističkog režima, ali je zloglasni član 175. Krivičnog zakona, u različitim formama, ostao na snazi sve do 1994. godine.
Prvi put je počast homoseksualcima žrtvama nacizma javno ukazao zapadnonemački predsednik Rihard fon Vajceker (Richard von Weizsäcker) 8. maja 1985, u govoru povodom 40 godina od završetka rata. Od 1984. podižu se spomenici homoseksualnim žrtvama nacističkog režima u brojnim gradovima, kao i memorijalni centri na prostorima nekadašnjih koncentracionih logora. Nemački parlament je 2002. godine amnestirao sve homoseksualne žrtve nacizma, a vlada im je 2008. godine odala počast podizanjem spomenika u Berlinu.
<<  Maj 2024  >>
 po  ut  sr  če  pe  su  ne 
  
  

Putopisi, Intervjui..