Bh. glumac Emir Hadžihafizbegović u novom filmu Jasmile Žbanić “Quo Vadis, Aida?” glumi vojnika Vojske RS-a koji ulazi u Srebrenicu. Film je dostupan online na ondemand.kinomeetingpoint.ba za gledatelje u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu. U ekskluzivnom intervjuu za ondemand.kinomeetingpoint.ba Hadžihafizbegović govori o ulozi, filmu i nadi.
Film “Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić je film o Srebrenici. Šta Vam znači ovaj film, po čemu ćete pamtiti snimanje?
Mislim da je dobro da je ovaj film urađen sa jedne ozbiljne vremenske distance. Sve velike teme agresije na Bosnu i Hercegovinu – ne samo genocid u Srebrenici, nego i logori, opsada Sarajeva, silovane žene i svo to tiraniziranje Bosne i Hercegovine – je dobro da se radi s jedne vremenske distance. I Spielbergov film “Schindlerova lista”, koji je najtačniji i najbolji film o Holokaustu, urađen je sa skoro 40 godina distance od pogroma Jevreja. Posebno sam senzibiliziran na genocid u Srebrenici, obzirom da je moje porijeklo iz Srebrenice. Oba moja roditelja su iz Srebrenice, ljetne raspuste sam provodio u Srebrenici, mojoj majci su u onom ratu četnici ubili oba roditelja…, i nije bilo lako prihvatiti tu ulogu. Mislim da mi, bh. glumci, moramo u vremenu koje je pred nama igrati sve te zlotvore, te neljude, te Homo sapiense koji ne pripadaju ni jednoj naciji. Izvršitelji genocida ne pripadaju ni jednoj naciji ni ljudskoj vrsti. Treba se uspostaviti neki novi termin za ljude koji šest sati strijeljaju druge ljude. Film sam gledao na zatvorenoj projekciji i uznemirio me u raznim kontekstima, a ponajviše sam se osjećao loše nakon završene projekcije. Zašto?. Izađeš iz kina Meeting Point, naručiš kafu, potpuno si ‘razvaljen’, otvoriš prvi neki portal i vidiš da i dalje živiš Srebrenicu, da ta priča uopšte nije iza nas. Četnici se postrojavaju po Višegradu, načelnik opštine Srebrenica Mladen Grujičić slavi Mladića, ratni zločinci dobijaju ordenje u Banja Luci… i taj osjećaj da ne gledaš film kao umjetnički uradak, da ne gledaš nešto što je 25 godina iza tebe, nego da ga i dalje realno živiš, je potpuno uznemirujući. Čestitam Jasmili i svim kolegama koji su radili na filmu. Jasmila je napravila vrlo decentan film, i uzela je jedan filmski rakurs događanja u Srebrenici, a to je odnos holandskog bataljona u zaštićenoj zoni UN-a i izdaju civila u Srebrenici. Zvalo me puno kolega glumaca iz regije koji su putem online platforme gledali film. Impresije su bile snažne i potresne. Zvao me i moj prijatelj Dragan Bjelogrlić, i jako je nahvalio film i režijski pristup Jasmile Žbanić genocidu u Srebrenici.
Dijelom ste odgovorili, ali koliko je i privatno i profesionalno bilo teško snimati ovaj film?
Bilo je teško. Meni je više od 30 članova bliže i dalje familije pobijeno u genocidu u Srebrenici. Svake godine sam u Srebrenici na obilježavanju genocida i na dženazi. Odrastao sam, kako sam već rekao, i dio svog djetinjstva, pogotovo ljeti, provodio na potezu od Potočara do Srebrenice. Svake godine bih iz Tuzle najmanje dva mjeseca ljeti provodio u Srebrenici.
Nije bilo lako. Prvi snimajući dan je bio najteži, o tom danu je i Jasmila dosta govorila u intervjuima. To je bio dan kada smo prekinuli snimanje i kada su se statisti u hangaru jednostavno sledili od dramske situacije napisane u scenariju. Oni u jednom trenutku nisu mogli da odvoje fikciju od realnog, što i nije čudno jer sam kasnije saznao da je i većina statista bila po logorima na raznim lokacijama u Hercegovini. Zaista nije bilo lako. A s druge strane, znao sam da moram to napraviti. Naigrao sam se ja raznih karaktera – i kriminalaca, i ljubavnika, i dobrih očeva, i ubica…, to je moj posao i mislim da sam ga dobro uradio. Ali postojala je i kod mene tih prvih dana snimanja podsvjesna muka da igram lik zločinca. Ali profesionalno sam lik vrlo brzo usvojio i nastavio da radim i snimam.
Film se prikazuje u samo nekoliko kina u BiH. Za gledatelje u BiH i zemlje regije dostupan je online na platformi ondemand.kinomeetingpoint.ba. Nedostaje li Vam živi kontakt s publikom?
Kako da ne! Online je termin kojeg se ja gnušam, pogotovo kad je teatarska umjetnost u pitanju. Film na online platformi postoji godinama, nije to nešto novo što nam je korona donijela. Gledali smo filmove i na VHS kasetama, poslije i na DVD-u…, to je u redu. Naravno da mi nedostaje živi kontakt s publikom, da izađemo, da se poklonimo, da razgovaramo s publikom, putujemo na festivale, da se družimo na festivalima… Film je već osvojio niz nagrada – u Londonu, Kairu, Parizu, Antaliji, Jerusalemu… Ja sam znao i rekao sam Jasmili tokom snimanja da pravi veliki film. Imam intuiciju da osjetim da li se porađa nešto dobro, osrednje ili loše. U karijeri sam snimio 65 igranih filmova i skoro svaki put pogađao sam u toku procesa rada na filmu kakav će film biti – hoće li biti remek-djelo, hoće li to biti osrednja priča ili će biti loš. Osjeti se ta kreativna atmosfera na filmu. Sve stvari koje su grupne i koje su kolektivne moraju imati atmosferu, bez obzira da li je to nogometna momčad, filharmonija, pozorišni ansambl, rock grupa ili filmska ekipa.
Ovaj film je imao sjajnu atmosferu. Svi koji su radili na filmu bili su dodatno posvećeni i odgovorni prema filmu znajući kakvu temu rade. Kad radite jednu takvu temu i kad vidite 1000 statista obučenih u garderobu srebreničkih žrtava, iluzija gotovo da nestaje, i odgovornost prema poslu i onome što radiš ispred kamere postaje apsolutna. U tom smislu mislim da je atmosfera na setu bila takva da bih je ukratko opisao kao tišinu odgovornosti. Bila je velika vrućina, statisti su padali u nesvijest, prekidano je snimanje, donošena voda, statiste su odvodili do Hitne pomoći, meni je u jednom dijelu snimanja isto bilo loše, pogotovo ta scena kad smo snimali u hangaru koju smo prekinuli. Tad sam zamolio Jasmilu i dio ekipe da me ostave u polusatnom razgovoru sa staistisma, i da se svi zajedno, i ja i oni malo relaksiramo. Oni su naravno znali da je to fikcija, da je tu kamera, da se snima igrani film, ali vjerujte mi rijetko se kada umjetniku desi da se u procesu rada realno i fikcija tako surovo sudare. To sam najviše osjetio u predstavi “Žaba”, u filmu “Remake” Dine Mustafića, i naravno u ovom filmu “Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić. Bilo je teško napraviti tu distancu. Vraćam se na početak ovog razgovora: ne mogu da vjerujem da 25 godina od prestanka agresije na Bosnu i Hercegovinu tu u našoj neposrednoj blizini fašizam i dalje doživljava svoje zvjezdane trenutke.
Publici je ipak omogućeno da gleda film. Spomenuli ste reakciju Dragana Bjelogrlića, ali ima li povratnih reakcija publike, dolaze li do Vas?
Kako da ne! Stotine ljudi me zove. Na dnevnoj bazi me zovu da kažu da ih je film potpuno ‘rasturio’. Ovo je vrlo pametno izrežiran film, bez ostrašćenosti i ulaska u predrasudu. Predrasuda je vrlo opasna stvar, pogotovo kada je umjetnost u pitanju. Kada su Krležu jednom pitali “Šta je za Vas pojam ljudske slobode?”, on je rekao da je za njega pojam ljudske slobode oslobađanje od predrasuda. I zaista je tako. Kada imaš predrasudu ti si u kavezu, a kada nemaš predasudu ti si albatros koji leti od mašrika do magriba. Trebamo se čuvati predrasuda. Predrasuda porađa sumnju, sumnja porađa nepovjerenje, a nepovjerenje završava zlom.
I dan-danas odvajam političke fašizme oko Bosne od malih, običnih ljudi. Nema razloga da se ovaj genocid pripisuje Srbima kao narodu – ja sam ga uvijek pripisavao srpskoj fašističkoj politici generiranoj iz Beograda. Zvalo me puno ljudi koji su gledali film iz Hrvatske, Srbije, Amerike, Australije, moji prijatelji iz Skandivanije… Film je zaista izazvao nepatvorenu empatiju prema ljudima stradalim u genocidu u Srebrenici. Živimo u turbulentnom vremenu i Srebrenice se uglavnom sjetimo samo 11. jula. Mislim da ovaj film treba biti katarza i neka vrsta novog produhovljenja i novog zamajca u tom gradu koji ne treba biti spominjan samo 11. jula. Malo ljudi zna da je Srebrenica jedno od najboljih lječilišta za anemiju u cijelom svijetu. Zdravstveni turizam je u Srebrenici godinama bio prepoznatljiv brend – Guber voda, hotel Domavia sa 500 kreveta, dolazili su ljudi iz cijelog svijeta da liječe anemiju. Ta voda i dalje teče, i Srebrenici treba vratiti ambijent zdravstvenog turizma.
Nije dobro da nove generacije koje stasaju u Srebrenici odrastaju jedni u kultu žrtvi, drugi u kultu zločina. Djeci u Srebrenici treba vratiti najosnovnije sisteme vrijednosti – da se jedni s drugima druže, igraju lopte, putuju zajedno na ekskurzije, slave Božiće i Bajrame…, i veliki sam optimista da će se to i desiti. Bio je to bajkovit grad, nešto poput Čarobnjak iz Oza, sa najljepšim baštama, cvijećem, zelenilom, hotelima, restoranima, banjskim lječilištem… Taj brend treba vratiti i, naravno, obilježavati genocid, jer onaj ko ne priznaje genocid spreman ga je ponovo počiniti. Ne mogu dočekati dan kada će se zakonskim okvirom negiranje genocida drastično kažnjavati.