Milena Pavlović je srpska filmska, televizijska i pozorišna glumica. Završila je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti, a popularnost je stekla ulogom Marine u kultnom filmu „Mi nismo anđeli“ Srđana Dragojevića, gde je sa 19 godina igrala jednu od glavnih uloga. U isto vreme dobila je i prvu pozorišnu ulogu u predstavi „Kao da je bilo nekad“. Igrala je u filmu „Dezerter“ koji je režirao njen otac Živojin Pavlović, naš proslavljeni sineasta, a uloge je ostvarila i u filmovima „Podzemlje“, „Paket aranžman“, „Lepa sela lepo gore“, „Država mrtvih“, „3 palme za 2 bitange i ribicu“ i drugim. Glumila je u brojnim televizijskim serijama. Od niza upečatljivih uloga u pozorištu posebno su joj drage Tatjana u predstavi „Malograđani“, Dorina „U poverenju“ i uloga u Puškinovom komadu „Mozart i Salijeri“. Stalni je član ansambla Beogradskog dramskog pozorišta u kom je režirala predstavu po noveli „Raslo mi je badem drvo“ Živojina Pavlovića za koju potpisuje i dramatizaciju. Bavi se i pozorišnom režijom, a premijerom njene predstave „Pismo ili glava“ otvoren je Dorćol Platz u Beogradu. Milena Pavlović je gošća Leskovačkog internacionalnog festivala filmske režije LIFFE, koji se ove godine održava od 25. do 29. septembra, gde je govorila o svojoj dosadašnjoj karijeri i sećanju na odrastanje uz oca Živojina Pavlovića.


Glavno obeležje festivala kroz nagrade koje dodeljujemo, a kojima se svi ponosimo nosi naziv vašeg oca, Živojina Žike Pavlovića. Koja sećanja nosite iz detinjstva i odrastanja uz njega?

Miislila sam da je moje detinjstvo sasvim obično kao odrastanje svakog drugog deteta jer to nisam posmatrala današnjim očima. Detinjstvo puno knjiga, romana, filmova i slika, to se nalazilo u našem stanu kao u nekom muzeju, a zatim i ljudi s kojima sam se sretala kao mala, sa kojima se moj otac družio i radio. On je bio specifičan po tome što je jako mnogo voleo da radi, voleo je da provodi vreme sam, da tako akumulira svoje ideje. Uprkos tome, izuzetno mnogo je voleo da se druži sa ljudima sa kojima je radio, prijateljima i porodicom, i što je najzanimljivije – sa običnim svetom. Posvećivao je pažnju ljudima sa margine, radnicima, onima koji su radili u rudniku ili se bavili običnim poslovima, majstorima i slično. To su bili njegovi glavni junaci, a ne neki ljudi iz kruga elite.

Koga ste sretali od njegovih prijatelja, kolega i saradnika? Kako je to na vas uticalo i kako vas je opredelilo za životni poziv?

Leti smo porodično provodili po mesec dana na Vrniku. Bila je to sjajna ekipa i plejada fantastičnih umetnika – od Ljube Popovića, preko Dragana Zarića, Branka Cvejića, valjevaca kao što su Sovla, Đukić, Milena i Gaga, možda nekog zaboravim. Nama je sve to bilo normalno. Oni su napravili kafanu, kako su je zvali - sami su uzeli daske i napravili veliki sto kako bi svi imali mesta da sednu i da se druže, sve se tu dešavalo. Pored svega, Živojin je ustajao u 5 ujutru i radio u Ljubinoj kući. Ljuba je takođe slikao i oni su bili veoma vredni samostalni umetnici što  nije lako jer samostalni umetnik treba da odredi sebi radno vreme. To sam naučila od te stare garde u vremenima kada nisam radila i kada sam morala da ostajem kod kuće zbog dece. Određivala sam neko svoje vreme u kojem sam dramatizovala roman, čitala i osmišljavala neke predstave. Mislim da je vrhunsko umeće naterati se da uradiš nešto za sebe, za formiranje sebe kao osobe.

Bili ste na trećoj godini kada ste sa 19 godina dobili prvu ulogu u filmu „Mi nismo anđeli“ Srđana Dragojevića koja vas je odredila za kasniju karijeru. Film je i danas omiljen mnogim generacijama, a lik Marine je neodoljiv i danas.

I dalje me porede sa Marinom i lepo mi je kad mi kažu da se nisam mnogo promenila. Svakako da imam nešto od nje jer je nemoguće da ne unesete svoju ličnost u neku ulogu, naročito kad ste mladi. Ima i onih uloga u kojima ljudi prave velike transformacije i vole što više da pobegnu od sebe, kao što je Žika Todorović, dosta sam sa njim radila pa znam. Drago mi je što sam deo tog divnog filma, što me ljudi po tome pamte, što su to legendarne replike i što to pripada jednom ružičastom talasu, kako ga je Srđan jednom nazvao, koji je nažalost kratko trajao.
 
Odmah potom ste dobili ulogu kod Emira Kusturice u „Podzemlju“ gde ste takođe igrali sa Srđanom Todorovićem. Vrhunski reditelji i veličanstvena glumačka ekipa u oba slučaja.

To su bile potpuno dve različite situacije. Sa Srđanom mi je bio prvi film i tu je sve pravljeno sa potpunom ljubavlju. Bio je to njegov diplomski rad sa mnogo debitanata, svi smo bili generacija. Mi smo te fore živeli na setu, a kad se takva atmosfera napravi, to uđe u film kao energija i boja. Kod Emira je bilo drugačije. On je čovek koji ima energiju da ceo dan radi, a mi kako se snađemo, ali je bilo izuzetno korisno, zanimljivo i uzbudljivo jer se radilo u Pragu, sa svim tim raznolikim ljudima. Emir je čitavu jednu grupu izbeglica iz Sarajeva pozvao i podelio im poslove. Pored takvih faca i svega veličanstvenog, to je bilo divno sa njegove strane.

Kako je bilo na snimanju filma „Država mrtvih“ i da li vam je Živojin davao indikacije za uloge koje ste igrali u njegovim filmovima?

Taj film je za mene zaista specifičan. Verovatno što ga Živojin nikada nije završio pa zbog toga imam dodatnu setnu emociju prema filmu. Celo to snimanje je bilo romantično i setno, glumački fantastično sa ozbiljnom temom. Sećam se jedne ozbiljne scene u kojoj sam ja preterala sa dramom, i on mi je tad rekao „da se vidi da sam pozorišna glumica“, jer sam tada mnogo više radila u pozorištu nego na filmu. Onda sam ja to malo svela i on je bio zadovoljan.

Sa kim ste najviše voleli da sarađujete na sceni i u filmu?

Uglavnom najviše volim da radim sa ljudima sa kojima mi je lepo. Obožavam Ljubinku Klarić, a volela sam mnogo da radim i sa Đuričkom. Sa Nebojšom Glogovcem sam nažalost radila samo u „Državi mrtvih“. Bilo mi je vrlo važno kad mi je on rekao da sam odlično uradila neku scenu. U tom trenutku mi je to čak bilo važnije nego da mi Živojin to kaže, jer je on bio moj kolega i znala sam da on tu emociju zaista ume da iznese. Nebojša je u sebi imao tu neku energiju, duboku priču i magiju koju ne znaš da li imaš kao glumac. Sećam se čak i njegovog prijemnog ispita i cele te generacije. Tako se sećam i Ćetka. On je divan kolega koji uvek može da vas zaštiti i pruži podršku ako se negde pogubite. Moram da pomenem i Mikija Damnjanovića, mog kolegu iz Beogradskog dramskog pozorišta, koji je divan kolega i prijatelj.

Zahvaljujući kome ste počeli da režirate?

Glavnu ulogu u tome odigrao je Nebojša Bradić. Sa njim nisam mnogo radila kao glumica, samo predstavu „Zločin na Kozjem ostrvu“, ali njega moram da izdvojim kao čoveka koji me je o pozorištu nesebično sve naučio – iz dramatizacije, režije, kako koristiti svetlo, kako napraviti efektnu scenografiju kada nemaš dovoljno sredstava i drugo. Nekada je to znanje delio sa mnom i kroz svoje predstave.

Svi dosadašnji dobitnici nagrade „Živojin Žika Pavlović“ bili su izuzetno ponosni i svi su govorili koliki značaj za njih ima nagrada koja nosi njegovo ime. Kako vi doživljavate izjave tih velikih filmskih stvaralaca i koliko vam znači što se na festivalu LIFFE neguje njegovo ime koje iznova podseća na njegovo stvaralaštvo?
 
Mi kao porodica koja je pre 22 izgubila tog čoveka njegovu poziciju posmatramo kroz to. Tada shvatite koliko je dragoceno da on i dalje ima priliku da na taj način i dalje živi - kroz romane, filmove, ovu nagradu, festival i svako pominjanje njegovog imena. Darko Bajić i mnogi koji su studirali kod njega pominju ga u kontekstu profesora. Gaga Nikolić ga je npr. zvao Tata, a Žika njega Sine. On je mnogo radio i imao je veliki broj interesovanja zbog čega je nekada nama kao deci nedostajao kao otac. Godinama sam ja to „peglala“ sa sobom, da bih na kraju shvatila da je on mnogim svojim studentima, mlađim prijateljima takođe bio otac. Ne samo kao profesor, nego kao ličnost koja je sa tako zanimljivom biografijom, to ogromno bogatstvom i iskustvo umeo da prenese.

S obzirom na to da ste godinama gošća festivala LIFFE, kako vi vidite njegov razvoj i napredak?

Festival zaista poprima jasniji i veći oblik. To je i normalno jer je mlad festival uvek pri nekom preispitivanju, a sada se već vide temelji i čvrsta konstrukcija. Profil ljudi koji dolaze je veoma zanimljiv, kao i filmovi i reditelji iz celog regiona. To više nije nepoznat festival i mislim da dolazak na LIFFE svakome predstavlja čast, ne samo zbog imena Živojina Pavlovića nego i zbog kvaliteta, organizacije i onoga što festival sa sobom nosi.
Foto: LIFFE promo, uz dozvolu za objavljivanje.

<<  Mart 2024  >>
 po  ut  sr  če  pe  su  ne 
    

Putopisi, Intervjui..