“Pahoki” je dokumentarni film o istoimenom malom zemljoradničkom gradu, blizu čuvene močvare Everglejds na Floridi. Ova specifična zajednica van američkih mejnstrim tokova, pretežno se bavi obradom šećerne trske i generacijski je ukorenjena na pomenutom području, sa nevelikim perspektivama za razvoj i prevazilaženje trenutne situacije. Film Patrika Bresmana i Ivet Lukas bavi se životom četvoro tinejdžera, odnosno njihovim snovima da upišu koledž i uzdignu se iznad ekonomskih ograničenja sredine u kojoj žive. Ovo dirljivo ostvarenje naći će se na Međunarodnom takmičarskomprogramu 13. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Beldocs, I biće prikazan u četvrtak, 6. septembra na Letnjoj sceni na Kalemegdanu (iza Galerije Prirodnjačkog muzeja).

Tim povodom, razgovarali smo sa jednim od reditelja filma, Patrikom Bresmanom.


Kako ste došli do ideje za ovaj dokumentarac?

Osećali smo da se o nekim temama ne priča dovoljno u SAD – to su priče o deci iz ruralnih krajeva, imigrantima, ljudima koji nisu bele rase. Hteli smo i da ljudima dočaramo krhki ekosistem močvare Everglejds na Floridi, u zajednici formiranoj za potrebe obrade zemlje. Pahoki je mesto na kome možemo videti modernu segregaciju. Tamo je srednja škola sa samo jednim belim đakom i veoma skromnim budžetom. Hteli smo da pokažemo da su i životi tih đaka važni, kao i njihov neverovatan trud koji ulažu u san odlaska na koledž.

Šta vam je bilo najinspirativnije kod tih ljudi?

Film je o radosti i otpornosti. To je zajednica okružena poljima šećerne trske, nastala kao rezultat hladnog rata SAD i Kube. Proizvodnja šećera je temelj svakodnevnog života u Pahokiju. Za nekog sa strane ta polja izgledaju kao nešto što ugnjetava ljude, svakodnevno vezuju čoveka za zemlju, koja zagađuje vodu što prolazi kroz grad. Ali za ljude iz Pahokija šećerna polja su dubinski deo njihovog identiteta i ponosa. Svaka porodica je organski vezana za ta polja, baveći se žetvom i prerađujući repu u šećer. Uprkos paklenom pejzažu nepreglednih polja, svaki učenik koga smo snimali bio je pun ponosa na svoje korene i farmersku zajednicu. Nedvosmisleno je uverenje u toj zajednici da je svrha života slavlje kada njihova mladost uspe  životu.

Koje vrednosti najbolje definišu ove ljude? Na koji način uživaju u životu čak i kada su finansijska situacija i budućnost neizvesni?

Pahoki je zajednica u kojoj nikad nećete videti beskućnika. Dok smo snimali film, uvek bismo videli nekog đaka kako izgovara “zdravo rođače”, što znači da postoji duboki osećaj familijarnosti u zajednici. Ona je, na žalost, povezana sa nedostatkom finansijske mobilnosti koju uslovljava zemljoradnička industrija. Zajednica pronalazi bogatstvo u porodičnoj bliskosti.

Oboje ste zainteresovani za rituale, kulturološke osobenosti, životnu srednicu i priče o ljudima koji žive izvan mejnstrim Amerike. Šta izdvaja Pahoki zajednicu od ostatka Amerike?

Ljudi iz Pahokija gotovo da nemaju glasa u SAD. Njih predstavlja beli republikanski senator koji zastupa interese vlasnika velikih farmi. Mnogi ljudi iz zajednice su apolitični jer su ih izneverile i Demokrate i Republikanci. Ne postoji ekonomska mobilnost, tako da je srednja škola za mnoge mlade osnova da prekinu krug siromaštva onih koji ostaju. Cilj SAD je integrisano društvo u čijim srednjim školama postoji rasni diverzitet. Pahoki je primer rasne segregacije, gde nemate belih đaka, gotovo nikakav budžet, i visoki stepen nezaposlenosti. Ne želimo da SAD budu takve i ova zajednica je svedočanstvo o posrnuću kapitalizma i koncepta integracije društva. Siromašni ljudi su izolovani od sredstava i poslova koji su im neophodni da bi ostvarili snove.

Grad je poznat po profesionalnim fudbalerima jer mladići taj put vide kao jedini koji će im omogućiti bogatstvo i slavu. Deca kažnjavaju svoja tela i lome kosti na terenima jer imaju san o izlasku porodice iz siromaštva. Običaji u Pahokiju su jedinstveni jer porodice generacijama žive na istom mestu i ponosne su na identitet i zajedničku borbu. Grad se ujedinjuje oko tih običaja jer oni predstavljaju životni ciklus i nadu da će se naredna generacija osloboditi rada u polju.

Kako ste odabrali priče koje ste želeli da ispričate u filmu?

Interesovali su nas đaci koji su imali svoje izazovne ciljeve za završnu godinu. Keria je želela da ide na koledž i postane medicinska sestra, Jokabed je imigrant iz Meksika koji je hteo da dobije stipendiju za studije, BJ je hteo da osvoji državno prvenstvo u američkom fudbalu i bio je kapiten tima, a umetnik Junior se trudio da odgaji jednogodišnju ćerku dok završava srednju školu. Svi oni su iz istog, nesigurnog socijalnog miljea, ali su imali isti san o završetku srednje škole i napuštanju Pahokija, i započinjanju novog života na koledžu.

Kako publika reaguje na film, šta joj je nainteresantnije?

Ljudi vole Juniora. Na svakoj tribini o filmu pitaju za njega. On se najviše namučio od sve dece. Nije mogao da ima stabilno zaposlenje a sada ima i sina o kome brine. Veoma smo zainteresovani za njihove živote i dragon am je kada mogu da dođu na predstavljanje filma. Kada su oni tu, tribine znaju da potraju i po dva sata. Mnogo je interesovanja za to kako teku njihovi životi posle filma. Najviše nam znači kada na projekcijama bude puno afroameričkih i hispanskih đaka, koji mogu da se identifikuju sa đacima iz filma koji ostvaruju svoje snove.
 
Na koji način situacija sa pandemijom utiče na vašu kreativnost i poslove?

U postupku smo montaže našeg novog filma tako da smo u mogućnosti da radimo od kuće. Kovid je uticao na skupljanje sredstava za trenutni projekat. Ljudi se boje, a studiji i distributeri seku budžete. Fondovi poput onog iz Tribeka filmskog instututa se gase, a SXSW, Sandens i mnogi drugi festivali su redukovali osoblje. To su naši prijatelji, selektori koji biraju male filmove i omogućuju im publiku. To je poražavajuće. U takvim okolnostima sa manje selektora, sve je veća uloga algoritama. Publici se nameću ostvarenja poput Tiger Kinga, pa očekujemo da će filmovi poput Pahokija biti sve teži za snimanje budućoj generaciji filmadžija.

Na kojim projektima trenutno radite?

Radimo na filmu o nudističkom kompleksu na Floridi koji se bori za opstanak. Premijera će biti kada festivali ponovo krenu da rade. Verujemo u filmske festivale i ne želimo da naš rad ide pravo na video platforme. Svi mi moramo da podržimo nezavisne bioskope i festival, kako bi opstali tokom ove globalne krize.

<<  Mart 2024  >>
 po  ut  sr  če  pe  su  ne 
    

Putopisi, Intervjui..