Milčo Mančevski vraća se na FEST sa novim filmom Vrba. Danas je uz glavne glumice Saru Klimosku, Nataliju Teodosijevu, Kamku Točinovski i glumca Nikolu Risteskog bio gost na press konferenciji, a prenosimo vam deo razgovora sa njim.


U filmu postoje tri priče - jedna iz prošlosti, dve iz sadašnjosti. Kada ste najavili snimanje filma, rekli ste neće biti tri već dve i po priče. Po gledanju filma, jasno je i zbog čega. Kako ste iskonstruisali te priče kojima je zajedničko majčinstvo i borba za potomstvo?

Puštam da me priča vodi - ja sam samo sredstvo da se priča sama ispriča. Trudim se da slučam priču kao muziku - pratim je li svaka nota na svom mestu. To važi i za priču, kao i za kasting, snimanje i tako dalje. Na početku nikada nemam poruku ili temu, već priču i osećanja - osećanje težine pre nego što padne kiša, osećanje straha u koskama. Kad to jednom krene, ukoliko je lepa saradnja, sklopi se lepo umetničko delo. A onda čekam da mi publika kaže koja je poruka.

Koje ključno osećanje Vas je odvelo u ovaj film?

Osećanje koje bi neko dete imalo prema bajci, prema velikom, arhaičnom, nepoznatom svetu. To je bio okidač za mene. Zatim je usledio kontrast, pa i treća priča - nekako uvek završim na tri priče.

Prva priča je na neki način mitska, iz 17. veka je, i mada može i danas da se desi, ona je na neki način izvan realnosti. Je li to priča koju ste vi nekada čuli ili iz predanja? Zbog načina na koji je snimljena deluje kao bajka i kontrapunkt drugim pričama.

Zato je i tu, kako bi nam omogućila vremenski i vizuelni kontrast, ali i kontrast po samoj teksturi. Ona jeste na izvestan način bajka, legenda, za razliku od dve savremene priče koje su naturalističke, kako po tretmanu, tako i vizuelno. To je arhetipska priča koju sam negde čuo i podsvesno zapamtio, nisam je izmislio - moguće je da se sklopila od nekoliko njih koje sam čuo.

Ono što je posebno autentično u Vašem rediteljskom izrazu je Vaš izbor glumaca. Kojim principom birate i kako izgleda proces kastinga?

Kasting i probe s glumcima su mi omiljeni deo snimanja. Volim da radim s glumcima i volim glumce uopšte. Poštujem poverenje koje oni meni pružaju i moj stav je očinski prema njima, čak i glumcima starijim od mene. Proces je bio dugačak, trajao je oko pet meseci, imao je sedam ili osam krugova i ako se posvetite tome, da nađete odgovarajućeg glumca, a zatim i da glumci jedni drugima odgovaraju, to je puno posla. Onda slede probe tokom kojih otkrivamo šta je pisac hteo da kaže. Ukoliko su potrebne neke izmene, one se prave tada. Samo snimanje je ponavljanje onoga što smo uradili tokom probe.

Jezik kojim govore u filmu je arhaičan.

Jeste, pritom je to dijalekt iz jugozapadne Makedonije. Na filmu je radilo šest savetnika, profesora etnologije, lingvistike i istorije, tako da smo ozbiljno pokušali da rekonstruišemo kako se tada živelo.

Zbog toga što mnogo toga niste prećutali jednoj vladi, jedno vreme ste bili persona non grata u Makedoniji. Je li Vam sada lakše da radite u Vašoj zemlji?

Proces sklapanja filma mi je sada lakši nego što je bio u nekim periodima. Before the rain je bio uklopljen kao britanski, pa kao britansko-francuski film, pre nego što je Makedonija ušla u taj projekat pred sam kraj filma.

Izvor: Fest

<<  Mart 2024  >>
 po  ut  sr  če  pe  su  ne 
    

Putopisi, Intervjui..