Aleksandar Sokurov danas je održao okrugli sto sa novinarima FEST-a. Prvo pitanje koje mu je postavljeno ticalo se sinoćne dodele nagrade kada je Vladan Vukosavljević u obrazloženju nagrade pomenuo kako Sokurovljevi filmovi čine ljude boljim.


 

 

Pitanje je glasilo „Razmišljate li kako vaši filmovi utiču na ljude?“


-Ne znam da li iko od reditelja misli o svojim gledaocima, ja zapravo to ne umem da radim. Filmska umetnost je takva vrsta rada, prilično je subjektivna i profesionalna. Moj način rada je baziran na humanosti koja je prisutna kod ljudi. Imam evropsko obrazovanje, društvenog smera, moja mišljenja i znanja su bazirana na evropskoj kulturi, i zato mislim da svaki film mora da ima svog gledaoca i taj gledalac da se pronađe. Nas naravno uvek zanima koliko ima gledalaca jer je to kainov pečat kinematografije, jer u savremenom životu i u istoriji kvalitet filma se meri prema količini gledalaca. Ali naravno razumemo da kvantitet i kvalitet nisu sinonimi, čak naprotiv, jer sve što je jedinstveno je sigurno mnogo kvalitetnije od onoga što je masovno. I ja kao reditelj koji pre svega ceni umetnost ne mogu da se prilagođavam masovnom gledaocu. Ja sam čovek pre svega, i po definiciji ja stvaram za sebe i ljude i drugačije ne može biti. Ali ipak u savremenoj umetnosti imamo dve tendencije- prva je taj emotivni utisak, a druga je filozofski uticaj na gledaoca, ili još bolje reći filozofsko nasilje nad gledaocem. Kada gledalac dođe u salu, reditelj mu na neki način sugeriše odnosno tera ga da gleda ono što on želi da mu pokaže. On vam nameće svog glumca, svoju montažu, muziku, dinamiku, dramaturgiju, tekst i podtekst itd. Reditelj vam ne daje izbora, nijedan reditelj na svetu ne ume drugačije. Glavna razlika između filmskog dela i književnog stvaranja je što pisac nije dužan da kaže svoju priču do kraja, a reditelj to mora, i čak najmudriji gledalac tera reditelja da mu objasni sve do kraja. I glavni razlog je u pasivnoj prirodi vizuelne umetnosti. Čovek ima odnos potrošača kad je vizuelna umetnost u pitanju, odnos je isti prema hrani, doći će i nahraniće vas, a ja treba samo da sedim i da gledam, gledalac nema nikakvo aktivno učešće u procesu kinematografije, tako se meni čini.

 

Sledeće pitanje novinara odnosilo se na njegovo evropsko obrzaovanje i kako je to uticalo na njega.

 

-Što se tiče evropskog obrazovanja, imao sam u vidu izjednačenje ruskog i evropskog unutar sebe. Teško mi je da odredim ko je imao veći uticaj na mene, da li Dostojevski, Zola ili Dikens. Čitao sam u 7. razredu osnovne Madam Bovari, i osetio sam se potresen iako sam bio dete. U muzičkom smislu Čajkovski je najviše uticao na mene, i drugi klasični kompozitori. Tada su moji prijatelji slušali Bitlse, a ja sam otkrivao Mocarta. Nisam imao ništa zajedničko sa svojim vršnjacima koji vole Bitlse, nije mi bilo jasno zašto to slušaju kada postoji tako divna muzika kao Mocart. Šostakovič je meni bio emotivno najbliži, a onda sam otkrio Misjana, francuskog kompozitora... ne bih nabrajao sad sve umetnike, pisce i muzičare koji su imali na mene, da ne pričamo sad o Hemingveju, Sartru, Kamiju, Čehovu, Hajdegeru... Svi se sastojimo od različitih delova. I kad bi me neko naterao da se odvojim od svog Evropskog dela, ja ne bih mogao da živim dalje, samo ruski kiseonik mi nije dovoljan, ali naravno razumem da sam po karakteru Rus.

 

Svi su želeli da saznaju i nešto o tome koje teme trenutno interesuju slavnog reditelja i koji mu je sledeći projekat.

 

Radim i na dokumentarnom i na igranom filmu. Obe forme su mi jako interesantne i jako ih volim. Jako su važni kriterijumi kada počinješ sa radom, ne postoji dokumentaran film kao istina niti igrani film kao takav. Ne znam nijedan istinski iskren film. Čak ni tada kada reditelj ide za svojim glumcem, ulazi za njim u spavaću sobu, ili kupatilo, ni to nije prava istina. Jer reditelj pokazuje gledaocu šta je u ramovima, van tih ramova postoji još milion drugih činjenica koje tu nisu ušle. I zato kažem rediteljima „nemoj da lažeš ljude da praviš nešto stvarno“. Za mene je najvažnije da delo koje ja stvaram ima umetničku vrednost sa svojim umetničkim zadacima. Ne želim nikog da proklinjem u tom procesu nego da shvatim zašto su takvi, umetnost nije ni tužilac niti branilac, umetnost je uvek na strani junaka, nema druge metode. Samo na takav način je Leonardo uspeo da napravi svoja dela, ili Šostakovič, ili Verdi. Zar je Verdi kritikovao Travijatu za svoje amoralno ponašanje? Zato je to za mene najvažniji zadatak, i za ostvarenje tih zadataka ponekad više odgovara dokumentarna forma, a ponekad igrana. Sad smo završili film koji se zove Frankofonija u saradnji sa Francuskom, Holandijom i Nemačkom. To je priča iz 1940, kada je fašistička vojska ušla u Pariz i šta se tu desilo. Koji je tu bio mehanizam pokrenut koji je izazvao takve istorijske posledice. Znamo svi da je Francuska imala mnogo ratova u svojoj istoriji, ali ovako strašne situacije nije imala nikada. Ja tu istupam i kao scenarista i reditelj, a ovo je igrani film ali sa dokumentarnim delovima.

 

Izvor: FEST press

<<  Mart 2024  >>
 po  ut  sr  če  pe  su  ne 
    

Putopisi, Intervjui..