Mladi glumac Andrej Pipović, koji je diplomirao na Akademiji umetnosti u Beogradu, trenutno je u žiži javnosti zbog veoma zapažene uloge Rastka Nemanjića u seriji „Nemanjići: Rađenje kraljevine“. Razgovaramo sa njim o ovom uzbudljivom iskustvu, ali i o glumi, slavi, filmu “Pored mene”, vremenu provedenom na faultetu…


Šta za vas intimno predstavlja gluma? Kako vidite ovaj poziv na širem planu, u smislu komunikacije sa gledaocima?

U širem planu glumu posmatram kao ogoljavanje života. Prikazivanjem stvari onakvim kakvim su u suštini, kako bi se došlo do srži određenog problema. Istovremeno, premda je doživljavam kao ogoljavanje, prava, istinska gluma, jeste ništa drugo nego prikazivanje života kakav bi mogao da bude, dakle pridodaje mu se jedna dimenzija koja ne postoji u svakodnevnom životu, a koja je viša od stvarnosti. Glumac mora doneti oba ova aspekta u svom izvođenju, dok bi valjalo da ih gledalac uoči. Još od antike je primećeno da ljudi najlakše i najbrže uče o sebi i svetu podražavanjem. Zato je uticaj televizije tako veliki. Glumu vidim kao jednu od najvećih učiteljica o životu, a glumca kao, makar potencijalno, jednog velikog učitelja. Za mene, intimno, šta je gluma, sa druge strane, jeste jedno previše intimno pitanje.

Imate zapaženu ulogu u seriji „Nemanjići: Rađenje kraljevine“, koja se upravo prikazuje. Recite nam kako ste dobili ovu ulogu i kako ste se osećali igrajući Rastka Nemanjića? Koje su bile vaše tehnike da uđete u lik?

Ulogu sam dobio na kastingu koji je organizovao RTS. Kada mi je režiser, Marko Marinković, javio da sam dobio ulogu Rastka, bio sam presrećan, jer se ničemu nisam nadao. Kasnije sam postao zabrinut, jer je to uloga koju sam najmanje priželjkivao, budući da sa sobom nosi toliko odgovornosti. Ali na kraju, kako glumački, tako i profesionalno, ne mogu biti ponosniji što sam upravo njega igrao, kao ni zahvalniji ljudima iz RTS-a što mi je takvo poverenje ukazano. O mojim glumačkim tehnikama je rano govoriti, niti verujem da ću ikada o tome moći slobodno da govorim. Ono što je sigurno jeste da ih još uvek razvijam.

Naslov jednog članka o vašoj ulozi Rastka Nemanjića je počinjao sa „Zbog njegove uloge gori internet“, kako gledate na veliki broj pohvala koje ste dobili za ulogu Rastka Nemanjića?

Kao na dobro obavljen zadatak. Gluma je javni posao, jedino merilo je ipak - javnost. Ako ljudi smatraju da sam obavio kvalitetan posao, ja nemam šta tu više da dodam. Naravno, malo je reći da mi je drago. Ovo mi je najveći projekat do sada u karijeri, iskustvo mi je pre njega bilo neveliko, kako želja, tako i stres da sve odradim na zadovoljavajući način su bili veliki, tako da, ponavljam se ali šta ću, malo je reći da mi je drago zbog svega.

Šta biste izdvojili kao posebno značajno za mladog glumca kada je deo ovako velike produkcije kakva je serija „Nemanjići: Rađenje kraljevine“?

Da se ne boji. Da veruje u sebe. To je uvek važno, ali u ovakvim slučajevima posebno. Ako je mladi glumac dobio ulogu, on ju je dobio jer sam po sebi vredi, jer ju je zaslužio, i mora se ponašati tako. On mora pažljivo slušati savete i uputstva kako režisera i ostalih članova ekipe, tako i starijih, iskusnijih kolega, ali ne sme se nikada ustručavati da pita, da zatraži pojašnjenje, objašnjenje, savet, da uđe u diskusiju. Jednostavno mora shvatiti da je ravnopravan. A često ovako veliki projekti umeju da ''progutaju'' mlađe i neiskusnije glumce, a da to pritom nema veze ni sa čim, do njih samih.

Širi auditorijum vas je primetio u filmu Stevana Filipovića „Pored mene“, gde ste imali zapaženu i po mnogima odlično odigranu ulogu Matije. U filmu igra i veliki broj vaših kolega sa klase, Stevan Filipović je profesor na Akademiji umetnosti u Beogradu, glumi i profesorka Mirjana Karanović. Koje su prednosti kada u filmu igrate sa kolegama sa klase, uz prisustvo profesora (koji su ujedno i starije kolege)?

To je kao da idete na putovanje sa najboljim prijateljima, što se tiče kolega sa klase, kao i sa tatom i mamom, što se tiče profesora. Osećate se potpuno bezbedno, opušteno, čak nesvesno slobodno.

Kakva sećanja nosite (iz studenstkih dana) sa Akademije umetnosti u Beogradu? Šta je ono najvažnije što smatrate da ste naučili?

Jedan od najlepših perioda u mom životu. Najvažnije što sam naučio, i što mi je omogućila pre svega profesorka Mirjana Karanović, jeste da budem svoj.
   

"Balkanci su manje iritantni od Amerikanaca, na Balkanu se priča, ako treba da se viče, viče se"

Zdravo Stoja, kako je protekla zabava nakon premijere filma?

Sjajno, bili smo u jednom klubu pored reke, blizu centra za izbeglice. Došla sam kući u pola 6, zato sam malo zakasnila na konferenciju!

Reci nam za početak kako je sve počelo.

Pa, što se porno industrije tiče, uradila sam nekoliko hard kor videa sa drugim devojkama, našla se na radaru, pitali su me kako se osećam povodom rada sa muškarcima, razmišljala sam o potencijalnim zdravstvenim problemima, da li želim da se bavim politikom ili radom sa decom, i jednom kada sam odlučila koje su prednosti i mane posla to je bilo to.

A kako je došlo do saradnje sa Bodrožom?

Preko Nikole Tamindžića, fotografa. On me je slikao kada sam imala devestnaest godina, i onda me je pitao da li bih radila na Sci Fi filmu njegovih drugara i ja sam rekla, apsolutno, stižem!

Da li ti je ovo prva poseta Srbiji?

Ne, bila sam ovde i 2008, kao što znaš, imam srpsko poreklo, moja baka je bila odavde i osećam se povezano sa ovom zemljom. Onda sam dolazila na probe, zatim na snimanje.

Reci mi kako si se pripremala za ulogu, da li si koristila Stanislavski metod?

Svi misle da sam ja glumica i da sam se ne znam kako spremala za ulogu. Ne, uzimala sam časove 2010, naučila neke korisne stvari, ovde mi je puno pomogla Lazarova žena Nada, ona je izvanredna glumica. Zatim me je na samom snimanju podučavao Sebastijan, koji je bio sjajan partner.

Šta bi rekla da je emotivno zahtevnije, rad u porno ili glumačkoj industriji?

Meni je najgore sa novinarima (smeh). Dosta sam tempamentna i ne volim puno da pričam o sebi, a to se dešava već deset godina. Povremeno bi neko pitao nešto nevino, poput „Pa, sada si se emancipovala od rada u porno industriji“. Ne, uopšte se nisam emancipovala, nemam od čega da se emancipujem, i dalje uživam u svom „dnevnom poslu“. Tako da je najteži deo mog posla, stalno odgovaranje na ista pitanja.

U ovom filmu tumačiš ulogu Nimani, androida koji je poslat na putovanje u svemir sa Milutinom, jugoslovenskim astronautom. U prvom delu filma ona mu je potpuno podređena, a onda dolazi do preokreta, on je „oslobađa“ njenog operativnog sistema, a onda ne može da podnese njeno odbijanje. Da li je on klasičan muškarac, kako ga ti vidiš?

Milutin je definitivno...

Balkanac?

O ne, ne možemo okriviti Balkan za ovo. Znam i WASP-ove (White Anglosaxon Protestants) koji se tako ponašaju, definitivno nije do Balkana. To je jedna nerećna strana muževnosti, za koju mislim da čini film interesantnim. Koliko često vidimo lik muškarca koji se zaista ponaša loše? Ne, kao, oh zar ovaj loš dečko nije simpatičan sa svojom cigaretom iza uveta? Ne tako, već koliko često u medijima vidimo muškarce koji se ponašaju kao vezobrazni dečaci?

A šta Nimani predstavlja? Ona ima sve atribute žene, a u suštini je robot. Ko je ona, savršena žena?

Ona je robot, a Milutin pokušava da je pretvori u nešto što nije. To čitav njegov ego trip, on želi nešto da stvori, ali ona je samo proizvod socijalog inženjera. Zašto Milutin ili bilo ko misli da je ona postala prava žena? Ona je robot.

Kako misliš da se to odražava naše društvo? Kako film komunicira sa ženskim delom poblike?

Tri hiljade ljudi ga je videlo sinoć, ali ja sam uspela da popričam sa samo nekoliko od njih.  Tako da nisam sigurna, videćemo.

Još jedna zanimljiva stvar u ovom filmu jeste taj miks istoka i zapada, kapitalizma i socijalizma, ali već si rekla da misliš da, barem što se muškaraca tiče, tu nema velike razlike.

Ima malo razlike, recimo da su Balkanci manje iritantni. Zamisli da je neki nadrkani Amerikanac uradio ono što je Milutin uradio. Na zapadu muškarci samo ćute, a onda kada ih pitas „Da li treba o nečemu da popričamo?“, samo se sklupčaju i kukaju. To je jer niko nikad sa njima ne priča oštro. Ako na primer hoćeš da se razvedeš, kažeš „Hej, razmišljala sam o svemu i razgovarala sam sa svim našim prijateljima, hoću razvod.“ Na Balkanu se priča, ako treba da se viče, viče se.

Kakvi su ti planovi za budućnost? Da li si razmišljala da se dalje baviš režijom?

Već sam režirala nekoliko pornografskih filmova. Za sada me, kao režisera, ne interesuje ništa osim grafičkog prikazivanja seksa.
Sjajno, hvala ti puno i želim ti divan provod u Beogradu.
Hvala, uvek se divno provedem ovde!

Film "IZGREDNICI", rađen je po scenariju Đorđa Milosavljevića a u režiji Dejana Zečevića. Glavne uloge tri studenta pripale su glumcima Radovanu Vujoviću, Marti Bjelici i Mladenu Sovilju, dok lik njihovog profesora tumači Svetozar Cvetković.  U ostalim ulogama tu su Predrag Ejdus, Boris Isaković, Branka Šelić, Miorljub Lešo, Milena Đorđević i Miodrag Dragićević. Izgrednici prate priču o tri studenta koji radeći na svom eksperimentu, pokušavaju da dokažu da prostorna destrukcija, pravljenje nereda, s vremenom dovodi do socijalne destrukcije, do pojave izgreda. Mlada trojka ne uviđa da im se haos koji izaziva za potrebe projekta polako uvlači i u njihove živote. Gube distancu, a profesor ih ostavlja da se sami suoče sa posledicama. Direktor fotografije je Miladin Čolaković, scenograf Zorana Petrov, kostimograf Lana Pavlović, a za masku i šminku bila je zadužena Marija Kovačević Jovanović. Film su podržali Filmski centar Srbije, Pokrajinski sekratarijat za kulturu i javno informisanje, a i snimao se od početka decembra 2015. godine na raznim lokacijama u Beogradu i Novom Sadu.

Dejan Zečević je naš poznati filmski reditelj. Fakultet dramskih umetnosti, smer za filmsku i TV režiju završio je 1997. godine. Poznat je po nekonvencionalnim i karakterističnim filmovima, koji su mešavina žanrova, od horora do trilera i drame.


Poznati ste kao reditelj koji je snimao u gotovo svim žanrovima. Ovoga puta izabrali ste scenario Đorđa Milosavljevića o eksperimentu iz oblasti sociologije koji dovodi do haosa. U kom ključu ste radili tu priču?

Moram priznati da verovatno prvi put u karijeri ne mogu žanrovski da definišem film. Kako godine prolaze, a i filmovi koje sam snimio, sve se više nekako udaljavam od klasičnih žanrovskih matrica, tako da su „Izgrednici“ neka vrsta psihološke drame, socijalne drame, sa elementima trilera. Ali opet, ni to nije potpuna odrednica.
 
Da li se može reći da je ovaj film i društveno angažovan, s obzirom na to da skreće pažnju na opasnosti manipulacije? 

Da, apsolutno. Kroz prizmu priče o troje studenata sociologije, koji prave eksperiment pokušavajući da dokažu zanimljivu teoriju da prostorna destrukcija može da dovede do socijalne destrukcije, provlače se razni elementi naše realnosti i socijalni problemi, naročito vezani za mlade ljude i njihovu situaciju. Mislim pre svega na one mlade koji su intelektualci, završavaju fakultete i trebalo bi da se nađu pred životnom perspektivom, a ustvari se nalaze u ćorsokaku. Ceo eksperiment i to matematičko, geometrijsko posmatranje problema počinje na neki način da uplivava u njihove živote i nastaje psihološka drama u kojoj naši junaci počinju da se gube u toj teoriji koju pokušavaju da dokažu. Njihovi životi postaju nešto drugo u odnosu na ono na šta su navikli i što su mislili da jeste. Inače, meni je uvek bilo interesantno posmatranje realnosti iz nekog drugačijeg ugla, pronalazak neke drugačije perspektive. To mi je interesantno i kao gledaocu, ne samo kao onom koji se bavi filmom, tako da mogu da kažem da su „Izgrednici“ dosta blizu onome što bih ja voleo da gledam u bioskopu. Nekako vrlo lično doživljavam ovaj film. Bilo bi mi jako drago da i publika, pogotovo mlađa, pronađe nešto za sebe u njemu.
 
Imate li za teoriju koja se razvija u filmu neki primer iz stvarnog života?

Kad smo krenuli malo da kopamo po tome, a Đole je to pokrenuo radeći na prvoj ruci scenarija i zatim smo zajedno proučavali, naišli smo na veliku količinu primera. Kada počnete da tako razmišljate o tim stvarima, onda to postaje jedna vrlo ozbiljna teorija zavere. Mislim da će film funkcionisati i na tom nivou, da će nekim ljudima, bar na nekoliko trenutaka nakon projekcije, delovati da je svet tako uređen, po takvim principima o kojima mi govorimo. Kada smo krenuli u film primetio sam da i sam malo paranoično posmatram stvari oko sebe. Pomenuo bih i zanimljivu teoriju Tetrisa. Profesor, koga igra Svetozar Cvetković, kaže da život funkcioniše kao ta igra u kojoj nasumični elementi haosa padaju na vas na ekranu, odnosno udaraju u vas u životu. Vi pokušavate da ih uredite, ali u nekom trenutku haos ipak počinje da nadvladava. Većina igrača Tetrisa tada namerno i samodestruktivno ide ka kraju igre, želi da haos što pre dovede do kraja da bi nastao restart i krenula nova igrica. Teorija je da tako, u nekom smislu, možemo da posmatramao i naše živote.
 
Profesor inicira eksperiment, a zatim ostavlja studente da se sami snalaze sa teškim posledicama. Da li je i to neka vsrta poruke?

Da, mada je zapravo više neka vrsta pitanja. Ne volim da dajem odgovore, niti da mi se daju odgovori u filmu ili knjizi. Volim zanimljiva pitanja. Mi u filmu postavljamo i to pitanje, jer to u velikoj meri jeste realnost mladih ljudi danas. Kada dođe do tačke da im je zaista potrebna podrška ljudi na pozicijama, podrška sistema, autoriteta, to se vrlo često izmakne. I to je jedan od elemenata naše priče.
 
U filmu je, međutim, profesor taj koji kaže da je razočaran u mladu generaciju. Zašto?

On to izjavljuje u jednoj televizijskoj emisiji, nakon što se dogodilo to što se dogodilo. Pa govori kako već ljudi govore u tv emisijama, što svi znamo iz višegodišnjeg iskustva gledanja tih profesora, političara i sličnih na televiziji.
 
A kakav je Vaš stav o mladoj generaciji?

Po prirodi stvari čovek je u tom životnom dobu na neki način i razočaran, jer je prepun energije da stvari pomeri, a nalazi se pred perspektivama koje mu nisu dovoljne. Mislim da nove generacije imaju još goru situaciju u odnosu na sistem, ne samo kod nas nego i u svetu. Kao da se uspostavila neka kolektivna eutanazija i da stvari idu ka jednoj orvelovskoj antiutopiji. Vrlo je teško pogotovo onim mladim ljudima koji su obrazovani i koji bi mogli velike stvari da uspostave, da doprinesu, ne samo sebi i svojim porodicama nego čitavom društvu, a taj sistem prepoznavanja, otvaranja mogućnosti dosta neobično funkcioniše. To je takođe deo pitanja koja sam hteo da pokrenem.
 
Film je crno-beli, što stvara adekvatnu atmosferu, ali može da utiče na manju bioskopsku posetu. Da li ste razmišljali o tom riziku?

To se prvenstveno nametnulo kao izražajno sredstvo koje je tačno za ovu priču. Želeli smo da publiku uvučemo u film, da je stavimo u slično stanje u kakvom su junaci, a i da bacimo  pomalo drugačije svetlo na našu realnost i okolinu. Tu su sve elementi koje prepoznajemo iz svakodnevnog života, ali izgledaju drugačije zato što su slikani crno-belom tehnikom koja nas oslobađa previše detalja i usmerava ka suštini. Ceo film je postavljen u formatu četiri prema tri, kao stari nemi filmovi, kao neka kocka gde su linije prave, vlada geometrija, sve budi osećanje naučnog eksperimenta. Sve je tu, to je taj grad, to su ti ljudi, ali je sve nekako drugačije, kao što i želimo s obzirom da naši junaci pristupaju realnosti iz drugačije tačke gledišta. Mislim da je to bila ispravna odluka, mada može donekle da utiče da takozvana obična publika koja je zainteresovana za laku zabavu, protiv koje inače nemam ništa, neće ni doći do ovog filma, bez obzira što ja mislim da je prilično veliki potencijal za mlađu i obrazovanu publiku koja bi trebalo da se prepozna. Nadam se da će se tu napraviti neka konekcija i da upravo osobenost izgleda „Izgrednika“ za tu ciljnu grupu neće biti smetnja nego plus. Najviše bih voleo da se gleda u bioskopu zbog toga kako izgleda, a i kako je montiran, na način na koji ja nisam imao prilike ni da gledam filmove. Jedna od prednosti „Izgrednika“ za mene je to što ne liči na bilo šta što sam ikada gledao. Lazar Predojev i Milena Predić su u montaži uradili izvrsan posao, kao što je izvrsna fotografija Miladina Čolakovića, scenografija Zorane Petrov, muzika Nemanje Mosurovića, koji je već vrlo poznat kompozitor, ali će ovoga puta potpuno iznenaditi .
 
Glavne uloge igraju mladi glumci. Kako ste ih izabrali?

Pravili smo kastinge. Zaista sam prezadovoljan. Radovan Vujović, Marta Bjelica, Mladen Sovilj – tri jako interesantna mlada glumca koji su dali, svako u okviru svog lika, vrlo zanimljive nijanse i kreirali uloge koje su se strašno zanimljivo uklopile u ceo taj koncept drugačijeg pristupa. Jako sam srećan zbog njihovih uloga, a tu su još, pored Cvetkovića, i Predrag Ejdus, Boris Isaković, Branka Šelić...
 
Prošlo je dosta vremena od prve klape do premijere. Da li je bilo problema u produkciji?

Naša produkcijska kuća „Biberče“ je dobila neki novac, ali nije bilo dovoljno da film uradimo brzo i efikasno. Proces je bio malo duži jer smo odlučili da radimo kvalitetno. Onda je išlo po stepenima, sa određenim pauzama, nismo žurili, znali smo da ne idemo na neki trenutak kada film mora da izađe vezano za distribuciju. Producent Nikolina Vučetić Zečević je to polako vodila, ali najkvalitetnije moguće. Na kraju je to i najvažnije - da ono što izlazi pred publiku bude ono iza čega potpuno stojimo. A trenutak, s obzirom na to čime se „Izgrednici“ bave, nažalost je i dalje aktuelan, tako da ne kasnimo.
   
Svetska premijera bila je jesenas na festivalu u Čikagu. Kakve utiske odande nosite?

Bilo je vrlo interesantno. Reakcije je najlakše prepoznati na Q&A. Imali smo tri projekcije i posle svake su pitanja i odgovori trajali po sat vremena. Imao sam prilike da konkretno razgovaram sa Amerikancima koji su u filmu prepoznali svašta zanimljivo – i ono što sam želeo, ali i neke stvari o kojima nisam razmišljao. To je dragoceno iskustvo da čujete njihovu perspektivu. A i uopšte je susret sa svakom publikom dragocen za ljude koji prave film.
 
Već ste treći put za redom na Festu, posle premijera „Neprijatelja“ i „Procepa“. Kakva je to „tajna veza“?

Nije tajna, prosto su okolnosti bile takve. Inače, naravno da postoji veza između svakoga ko voli film u ovom gradu i Festa. Ja sam, kao i stotine hiljada ljudi, emotivno vezan za Fest. Kao reditelj imam vezu sa tom institucijom i to je za mene posebno zadovoljstvo. Namestilo se tako da budu te premijere, a mislim da je posebno za film kakvi su „Izgrednici“ dobro da krene u distribuciju posle Festa, da ga prvo vidi publika koja je zanteresovana za Fest, pa da se onda raširi priča i da film nastavi život u bioskopu.
 

 

 

Kako ste odlučili da Vaš prvi dugometražni igrani film bude S/F, žanr koji je vrlo redak u srpskoj kinematografiji?    

SF je odličan okvir u kome, distancirano od mnogih uslovnosti realizma, mogu da se ispričaju veoma duboke i lične priče praćene nekom širom, socijalnom metaforom. “Ederlezi Rising” je priča o astronautu koji biva primoran da na dugo putovanje putuje sa androidom, suprotnog pola, koji je tu zarad njegovog zadovoljstva. I naš junak može da kalibriše njen karakter uz pomoć softvera. Vremenom naš junak se zaljubljuje u sliku žene koju sam kreira i poželi da od nje napravi pravu osobu, da ukine tu vezanost za softver, tu predvidljivost… i tu nastaju problemi.

Sem estetske izmeštenosti koja je negde očigledna i iz trejlera, “Ederlezi Rising” poseduje tu stilizovanost i u dramskim sekvencama. Iako su dramske sekvence fundametalno melodramske vremenom se stiče utisak da su karakteri u nekoj vrsti meta prostora poput čistilišta. Tako da bismo pre mogli da kažemo da, kako priča napreduje - ceo film gubi kontakt sa realnošću a ne samo glavni lik.
 
Mnogi gledaoci S/F povezuju prvenstveno sa akcijom, neki sa distopijom, dok u Vašem filmu ima i romanse, i to nežne, ima i erotike, ali i intrigantnih antropoloških pitanja. Šta je Vama bilo u fokusu?    

Ideja nam je bila da ispričamo jednu metaforičnu, snovitu ljubavnu priču i da napravimo vizuelno ekspresivan film. Vizuelna ekpresivnost ovog filma je jako bitna jer sem što ga ističe u moru filmova koji se proizvode danas, taj ekspresivni postupak koji je provučen kroz ceo film nosi sa sobom jak emotivni naboj. Film je u svojoj suštini duboko melodramski i nosi veliku dozu nežnosti koja je u antagonizmu sa distopijskim kontekstom u kom se film odvija, a to je rigidna budućnost nalik radikalizovanoj verziji kineskog korpo-komunizma.
 
Dva glavna i gotovo jedina lika – čoveka kosmonauta i androdida sa izgledom lepe mlade žene tumače harizmatični slovenački glumac Sebastijan Kavaca i američka glumica srpskog porekla Džesika Stojadinović Stoya, poznata po, kako se to kaže, filmovima za odrasle, što je privuklo veliku pažnju nekih medija tokom snimanja. Zašto ste napravili takav izbor?    

Stoya je vezana za ovaj projekat od samog početka. Kada smo prvi put razmišljali ko bi bio idealan za ulogu osobe koja to ustvari nije, za ulogu androida koji je tu isključivo zbog zadovoljstva drugog lika, odmah smo shvatili da bi konceptualno Stoya bila idealno rešenje. Sem konceptualne i vizuelne izuzetnosti Stoya se u procesu predpriprema za film, u procesu proba i istraživanja nametnula kao istinski talenat, neko ko u sebi nosi uverljivost naturščika i harizmu ozbiljnog filmskog glumca.

Pošto je glavni karakter Srbin, Jugosloven i ceo univerzum filma je smešten u socijalistički milje, u neku paralelnu stvarnost koja ponajviše podseća na sovjetsku Rusiju, ideja nam je bila da napravimo neku vrstu komunističkog Donald Drejpera. Jednog stamenog, mačo karaktera, koji duboko u sebi ima emotivni disbalans koji potiskuje. I Sebastijan se nametnuo kao odlično rešenje za lik, kao jedan od najboljih i vizuelno najupečatljivijih glumaca iz celog regiona bivše Jugoslavije.
 
Scenario je, prema priči Zorana Neškovića, pisao iskusni Dimitrije Vojnov. Da li ste ga potpuno pratili ili ste nešto menjali tokom snimanja?

Scenario je inspirisan pričom “Predveče se nikako ne može”, koju je napisao Zoran Nešković još davne 1983. godine u tadašnjoj Jugoslaviji. Po sredi je SF priča koja je ustvari duboka metafora pojedinih muško ženskih odnosa, inhibiranosti, odnosa želja, mogućnosti i strahova usred zajedničkog života.

Dimitrije je uradio odličan posao jer je omogućio vrlo jasnu i motivisanu dramsku stukturu koja me je inspirisala i dala veliku umetničku slobodu u tumačenju i adaptaciji.
 
Android Nimani ima sposobnost da uči i čak zadatak da procenjuje psihološko stanje čoveka za potrebe moćne Ederlezi korporacije. U stvarnosti smo sve bliži kontaktu sa veštačkom inteligencijom. Da li Vam to deluje zastrašujuće?      

Ne, mislim da je uvek bolje vreme koje dolazi posle, tako da me budućnost sa svim svojim prednostima i manama ne plaši.
 
Ovaj film donosi pravo uživanje za oči, u čemu zasluge svakako imaju i Vaše studije na Fakultetu primenjenih umetnosti. Da li je nešto građeno od scenografije ili je sve bilo pred zelenim ekranom? Ko je kreirao uzbudljive slike svemira?

U filmu nije korišćen grin skrin uopšte! Najveći deo scenografije je građen i rađene su 3D ekstenzije u scenama izlazaka u svemir. Na vizuelnim efektima su radila tri studija u periodu od preko godinu dana, a to su PRIMER, FRIDE pictures i METAKLINIKA. Mislim da kvalitet vizuelnih efekata leži u tome što smo se konstantno dovijali i pokušavali da rešimo ove kadrove “iz kontre” da pokušamo da zavaramo percepciju, da stvorimo što impresivnije efekte sa jako limitiranim resursima.

Najzaslužniji za vizuelne efekte u filmu je Marko Milanković koji je prepoznao potencijal ovog filma i inicijalno formirao tim izuzetnih artista koji se bavio efektima.
 
Atmosferi mnogo doprinosi muzika Nemanje Mosurovića. Šta ste tražili od njega i kako ste sarađivali sa ostalim članovima ekipe?

Mosurovićeva muzika je jako bitan aspekt, jer film u izvesnoj meri funkcioniše kao "muzički film", ima te pasaže, te delove bez dijaloga koji su akcentovani muzikom i na emotivnom i simboličkom nivou povezani sa radnjom. Članovi autorskog tima su vrlo iskusni filmski radnici sa kojima je bilo zadovoljstvo raditi i teško da mogu da kažem da sam bilo šta od njih zahtevao, više sam, zajedno sa njima, kanalisao njihov beskrajni talenat u pravcu realizacije ovog filma.
 
Film je snimljen na engleskom jeziku. Kakvu posetu očekujete u domaćim bioskopima i kakvi su planovi za plasman na inostrano tržište?

Sa produkcione strane „Ederlezi Rising“ je promišljan u odnosu na globalne parametre iako iza njega u potpunosti stoje domaći autori. Zato kao takav on nalazi mesto u svetskoj ponudi nezavisnih filmova iz žanra SF-a i prepoznat je od američke sales kuće ARCLIGHT koja je zadužena za pregovore sa lokalnim distributerima širom sveta. Nadam se da će film imati bioskopsku distribuciju u regionu tokom godine, tako da je premijera na Festu za sada stvarno jedinstvena prilika da domaća publika vidi film.
 
Da li sada sebe vidite više kao dizajnera ili kao sineastu? Šta Vam znači premijera na Festu?

Ja sam diplomirani ilustrator, profesionalno se bavim dizajnom i srodnim umetničkim disciplinama, a  svoj autorski rad vezujem za skoro sve vrste vizuelnih umetnosti. I ovaj film je jedan od tih ličnih, autorskih radova. Posebno mi je drago što ovaj rad ima i neki tržišni potencijal, što nije toliko često.

Fest je mitološko mesto, tako da se nadam da će se na premijeri filma “dogoditi narod”.
 
 

Film „Bikini Mun“ zamislili ste odavno. Šta Vam je bila početna inspiracija za tu vrlo neobičnu i vrlo upečatljivu priču koja se dešava na ulicama današnjeg Njujorka?
Najvažnija mi je igra. Uvek krenem od formalnog, interesuje me da li će forma biti razbijena naracija kao u „Prašini“ ili spoj tri jednostavna filma kao u „Pre kiše“ ili lažni dokumentarac kao u novom filmu. Znači, na početku mi je uvek igra, neki eksperiment. Nakon toga dođe čovek, u ovom slučaju je to žena koja pati od bipolarnog poremećaja, ima posttraumatski sindrom i koja se bori da povrati svoju ćerku, a da mi u početku nismo sigurni da li je ona tu ćerku izmislila.  Dakle, prvo je forma, drugo je čovek, a onda dolazi priča i to je onaj lakši deo. Meni je uvek bilo lako da sastavim priču. Ovoga puta je to i socijalna drama savremene Amerike i lična psihološka drama.


Snimali ste u stilu lažnog dokumentarca, ali film od prvog trenutka deluje potpuno autentično. Možete li da otkrijete tajnu iz Vaše majstorske radionice kako se postiže takav efekat?

Treba samo puno planirati, dobro razmisliti kako bi radila istinska dokumentarna ekipa koja ne bi uvek imala kontrolu nad setom. Kako bi se snimio neki kadar kada uslovi ne bi bili idealni. Puno smo radili na tome da to namerno bude neperfektno, kao u stvarnosti. Onda, namerno fale neke scene, koje bi u igranom filmu bile obavezne. Međitim, kada radite dokumentarac ponekad se nešto desi, a vi niste baš tada bili prisutni. Trik je bio u planiranju te neperfektnosti. Zvuči pomalo kao apsurd - precizno smo planirali kako da sve izgleda spontano. Uostalom, nama je u opisu radnog mesta da manipulišemo. Stvar je u tome da dok lažemo, ispričamo neku veću istinu.   

Kako ste pronašli fantastičnu Kondolu Rašad za naslovnu ulogu i kako ste sarađivali u građenju lika beskućnice sa mentalnim problemima, ali i neverovatnom harizmom?

U tome je bio najveći štos, da ona bude nestabilna, a da se vi zaljubite u nju, da to bude osoba koju bi pratio u životu, s kojom hoćeš da budeš, do koje ti je veoma stalo, inače nema filma. Ja uvek radim sa kasting direktorom, u ovom slučaju je to bila Ejvi Kaufman koja ima iskustvo od nekih 150 filmova i znanje o njujorškim glumcima u malom prstu. Razgovarali smo o tome da mi treba glumac koji poznaje zanat, nije bitno kako izgleda. Lik Bikini uopšte nije pisan za crnkinju, nego je Kondola bila najbolji kandidat. A onda smo radili probe, puno ispitivanja sa socijalnim radnicima, sa ljudima koji su bili u Iraku. Otkrili smo da je više američkih vojnika stradalo od svoje ruke, počinivši samoubistvo nakon rata, nego što je poginulo u samom ratu.

Sasvim opozitan lik Kejt tumači Sara Goldberg, kao situirana bela građanka dobrih namera. Film ispituje odnos prema drugom, drugačijem, sa obe strane gledano. Mogu li ta dva sveta da se suštinski razumeju?

Ja se to uvek nadam, ali na kraju često ispadne da nije, da je svaki čovek uvek na gubitku. Kejt stalno pokušava da drugima nešto da, a na kraju ispadne da najviše dobije i to na neki možda malo perfidan način. Moglo bi se reći da je to pomalo i metafora na stanje u društvu uopšte, da je u tom smislu film angažovan, mada mi to nije bila namera.

Kraj ste ostavili otvoren. Koja je za Vas osnovna  emocija ovog filma, koji ton dominira?

Lično traganje za toplinom i istinom. To je to osećanje. Mislim da na kraju Bikini pronađe to osećanje, ali na jedan veoma neočekivan i čudan način.

Za Vas neki kažu i da ste reditelj – filozof. Da li se slažete?

Pa ja sam i hteo da studiram filozofiju pre nego što sam krenuo sa filmom. Naravno, film je puno pragmatičnija stvar, ali ako je umetničko delo mora u sebi da ima ili emociju ili bar filozofiju da bi opravdao svoje postojanje.

Dok se čeka severnoamerička premijera, početkom marta, Vaš film je jesenas prikazan na festivalu u Sao Paolu. Kakve su reakcije tamošnje publike i kritike?

Izvrsne. Baš sam se obradovao zato što su Brazilci razumeli sve suptilnosti, sve nijanse. Namerno sam hteo da tamo bude svetska premijera, zato što su svi moji filmovi tamo igrani i želeo sam da održim to kao lepu tradiciju.

Vaša karijera je započela blistavo - Zlatnim lavom i nominacijom za Oskara za debitantski film „Pre kiše“. Međutim, „Bikini Mun“ Vam je tek peti igrani film za gotovo četvrt veka. Da li su razlozi umetničke ili finansijske prirode?

Umetničke potrebe se odslikavaju na finansijsku strukturu filma. Znači, ako hoćeš da radiš čudan film, onda ti treba puno godina da ga finansijski spakuješ. Ako prihvatiš konfekciju, moći ćeš da snimaš sveke godine. To je glavni razlog, a drugi je što ja radim hand made filmove. Ja ga i napišem i radim izbor lokacija, radim sa kompozitorom, tako da sam fizički proces priprema filma traje nekoliko godina. Nije to namerno, nego ja samo tako umem da radim. Imao sam, naročito posle filma „Pre kiše“, baš puno holivudskih ponuda, neke filmove sam i razvijao, ali sam onda shvatio da to nije za mene, jer to na kraju nije pravi autorski film ako se svi mešaju u proces njegovog nastanka.

Sa filmom „Majke“ pobedili ste na 39. Festu, u tadašnjem takmičarskom programu „Evropa van Evrope“. Kakve su inače Vaše veze sa našim popularnim festivalom?

Pa ja sam na Festu odrastao. Sećam se kako Arsen (Dedić) peva Mileni (Dravić): Imam za tebe divnu vest, u našem gradu sad je Fest... To je bio praznik za mene i sve moje prijatelje kada sam kao gimnazijalac mogao da gledam reprizu Festa u Skoplju ili hronike Festa na televiziji. To je bila jedna od najsnažnijih struja u mom filmskom vaspitanju.

Sada ste predsednik žirija Glavnog takmičarskog programa 46. Festa. Šta tražite od jednog filma kao gledalac?

Ustvari, vrlo retko gledam filmove. Više gledam NBA, tamo se bar ne zna kakav će biti kraj. Nisam do sada video ništa iz Festove selekcije i zato sam vrlo zaintrigiran. Kao gledalac tražim isto ono što me interesuje i kao autora – da me film ponese, iznenadi, da me prevari, u pozitivnom smislu te reči. Nije samo Holivud pun klišea, nažalost i autorski filmovi su postali predvidivi.

Da li poznajete noviju produkciju u regionu?

Veoma malo pratim, tako da ne znam šta se snima u eks-ju. Poslednje što mi se strašno dopalo je „Klopka“ (Srdana Golubovića), ali i to je bilo dosta davno.

 

Vaš novi film na originalan način spaja bajku i dramu, pre svega ljubavnu, a donekle i socijalnu, idilične scene smenjuju se sa crnim humorom i groteskom, igrani delovi sa animacijom. Kako ste kombinovali i uklapali tu složenu strukturu?
 
Pošto ja uglavnom sve vidim i doživljavam kroz slike, ne toliko kroz reči, morao sam da nađem način kako da sve što želim da kažem na najbolji način dočaram. Zato možda ova naočigled složena struktura deluje kao nešto komplikovano, ali meni je to bilo mnogo jednostavnije :). Vodio sam se time da sve što osećam prikažem tako da gledalac kad gleda to što gleda može bar približno da oseti šta ja osećam. Činjenica je da nisam bio siguran kako će to sve izgledati kad se spoji, ali pošto je emocija jedinstvena mislim da sam brinuo bez razloga. Kad je nešto istinito to funkcioniše u svakom obliku.
 
Zašto je prošlo tako mnogo vremena od snimanja do premijere?
 
Razloga je više. Prvi i osnovni koji je najviše uticao je naravno finansijski. Zbog skromnog budžeta koji smo dobili, a zahtevnosti projekta, većinu projekta morali smo sami da finansiramo što novčano što radom. A to je dovelo do prolongiranja svega. Onda je u jednom momentu došlo i do kreativne krize, jer je animirani deo bio mnogo ambicioznije zamišljen, u smislu dužine trajanja, pa je opet sve stalo. Onda sam i ja u jednom momentu već taj film "preživeo" u svojoj glavi pa je opet stalo... Pa onda opet novi problemi itd itd. Ali bitno je da smo se posle toliko vremena vratili filmu i odlučili da ne sme ostati zaboravljen. Jer on u svojoj osnovi i priči baš to i nosi - priču o bezvremenskim i zaboravljenim ljudima i ljubavi koju svi polako zaboravljaju da postoji. Zato je možda baš sad pravi momenat i da se pojavi.
 
Uz Dimitrija Vojnova i Nikolu Pejakovića potpisujete i scenario. Koje su prednosti, a koje teškoće pisanja u šest ruku?
 
Mislim da je uvek bolje više ruku, ali pod uslovom da smo na istoj talasnoj dužini po pitanju toga šta je ideja i šta hoćemo da kažemo. Naravno, uvek će biti situacija da se neko sa nečim ne slaže i ne misli tako, ali zato i postojim ja na kraju koji treba sve da presečem i da uzmem ono što mislim da je najbolje za film i priču. Dimitrije i Nikola su potpuno različiti tipovi pisaca u svakom pogledu, ali to mi je baš trebalo zato što je, kao što smo rekli na početku, ovo film koji spaja nespojivo.
 
Replika iz filma: „Možeš se izgubiti ako nemaš koga da voliš, za koga da se boriš“ zvuči divno. Međutim, da li je suviše naivna u ovo vreme naklonjenije potrazi za profitom i za zabavom nego za ljubavlju?
 
Da. I to jeste po meni najveća tragedija današnjeg vremena. Nisu to ratovi, bolesti, finansijske krize, ekološke promene. Toga je bilo i ranije u istoriji pa je čovečanstvo napredovalo nekako. Ali ono što polako nestaje je ljubav. Mladi se više ne drže za ruke, ljube na ulici... Sve je digitalno i virtualno. I zato superheroj koji je u stvari metafora nekog običnog čoveka iz prošlih vremena, koji je živeo za ljubav i pokušava da se seti kako to izgleda, pokušava da to prenese dečaku Iliji. Jer to je ono što će na kraju spasiti svet. Bez ljubavi ničega neće biti.
 
Vaš film je vizuelno izuzetno bogat. Scenograf i rekviziteri su sigurno imali pune ruke posla, a i puno zadovoljstva. Neki enterijeri podsećaju, u pozitivnom smislu, na „Delikatesnu radnju“. Koji su Vam bili uzori pri kreiranju tog aspekta filma?
 
Scenografija kao deo celokupne atmosfere je meni uz fotografiju i kostim vrlo bitna. Nenadu Paranosiću (scenografu) sam na samom početku preneo šta želim da postignem ovim filmom i koja je to vrsta atmosfere. Bezvremenski prostor, osećaj napuštenosti i usamljenosti i mislim da je on to sjajno odradio. Svaki objekat je baš takav kakvog sam ga imao u glavi. Mnogi filmovi su na mene izvršili uticaj, nikad nije direktno, ali podsvesno slike i atmosfera ostaju u glavi i nekako se sigurno prenesu. “Delikatesna radnja” isto verovatno jeste jer je jedan od mojih omiljenih filmova. Kad sam već završio snimanje i montažu, onda sam baš posle gledanja obratio pažnju da vidim od kojih se filmova oseća uticaj. I to su “Red Desert” Mikelanđela Antonionija, “The Spirit of Beehive” Viktora Erikea, “Mullholand Dr” Dejvida Linča, “Requiem for a Dream” Darena Aronofskog, “The Devil’s Backbone” Giljerma del Tora.To sam ja nekako prepoznao, ali sigurno ima još što nisam :)
 
Kako ste sarađivali sa glumačkom ekipom u kojoj među poznatim imenima neposrednošću i šarmom pleni dečak Ilija?
 
Dok smo pisali scenario ja sam već u svojoj glavi vizualizovao likove. I to što vidite je upravo to. Svi su savršeni u likovima koje nose i sad kad bih mogao nešto da promenim - ništa ne bih promenio. Ilija je moj sin inače :) i u to vreme je imao sedam godina i hteo je još da glumi, a trebalo mi je dete koje dobro poznajem i od koga znam šta mogu da dobijem, pogotovu što ovo nije dečji film i gde se on bavi temama za "odrasle". Ilija je oduvek bio zreliji za svoje godine pa sam znao da će moći to da odradi na najbolji način, što je on i uradio.
 
Da li ste razmišljali o tome kojoj se publici obraćaju Vaše bubice i heroji?
 
Ovaj film će voleti svako ko oseti emociju koju smo hteli da prenesemo i kome treba ovaj film. Meni lično je on kao neka pesma koja u meni izazove neko melanhonično osećanje, ali na neki čudan način daje neku nadu. Tako da sam siguran da će on naći svoju publiku.
 
Šta Vam znači premijera na Festu?
 
Znači mi puno. Fest je prvi festival za koji sam čuo i čije sam hronike gledao. Kad sam bio mali sećam se pokušavao sam na svaki način da dodjem do karte za film „E.T“ koji je mislim bio 1983. na Festu. I nisam uspeo. Dugo sam bio tužan zbog toga. Tako da sad činjenica da će moj film biti na Festu je nekako nadoknada za tu kartu :).
 
Kakvi su dalji planovi za plasman filma - kod nas, ali i u inostranstvu za šta ovaj film svakako ima potencijala?
 
O tome ćemo videti posle Festa, sigurno ćemo ga slati na festivale. Kako će ići sa distribucijom - videćemo, daćemo sve od sebe:).
 

Dom omladine Beograda za kraj godine domaćoj publici predstavlja još jedan izuzetan međunarodni džez koncert. Povodom 100 godina od rođenja Dizi Gilespija (Dizzy Gillespie), jednog od najveličanstvenijih muzičara u kompletnoj džez istoriji, Fabricio Boso (Fabrizio Bosso), proslavljeni italijanski trubača srednje generacije i istaknuti predstavnici srpske džez scene okupljeni u postavu Schime Trio + 1 izvešće Diziju u čast specijalan program, na ekskluzivnom koncertu 21. decembra od 20 časova u Velikoj sali Doma omladine. U susret koncertu razgovarali smo sa Fabriciom Bosom o predstojećem nastupu u Beogradu, aktuelnostima u njegovoj karijeri i velikom Diziju.

Fabricio Boso dobro je poznat na međunarodnoj džez sceni, ali i domaćoj publici, koja ga je upoznala kao dragog gosta Beogradskog džez festivala u sjajnim sastavima Nikole Kontea, Stefana Di Batiste i Čarlija Hejdena. Rođen je 1973. godine u Torinu, počeo da svira trubu već sa 5 godina, a sa 15 je završio konzervatorijum "Đuzepe Verdi" u Torinu. Dobitnik je nagrade "Top Jazz" (časopis "Musica Jazz") za najvećeg novog italijanskog talenta, 1999. godine. Višestruko je nagrađivan, sa mnoštvom autorskih albuma za najuglednije izdavače (Schema, Parco Della Musica, Verve / Universal), redovan učesnik svih najprestižnijih evropskih festivala. Sarađivao je sa mnogim uglednim kolegama, među kojima su, pored gore navedenih, i Paolo Fresu, Aldo Romano, Flavio Boltro, Mario Biondi... Smatra se jednom od neosporno najvećih zvezda italijanske džez scene. 


Imali ste priliku da vidite Dizi Gilespija uživo na koncertu – kako se sećate tog iskustva i koliko Vam je značilo kao džez muzičaru?

Fabricio Boso: Slušao sam Dizija dva puta, a u posebnoj uspomeni mi je ostao koncert u Aosti, kada je već bio na kraju karijere. Padala je kiša, publika je kisnula, ali uprkos tome energija koju je Dizi umeo da prenese na ljude je bila neverovatna. Na kraju koncerta moj otac i ja smo mu prišli sasvim blizu, i otac mu je, iako ne govori engleski, rekao da sam i ja trubač. Dizi me je pogledao i napravio ka meni gest rukom, koji sam doživeo kao blagoslov koji mi je dao.

Imate uglednu međunarodnu karijeru, da li postoji nešto što biste izdvojili kao najveći profesionalni uspeh do sada?

Fabricio Boso: Mislim da još uvek nisam postigao najveći uspeh u karijeri. Nikada ne treba da verujemo da smo ostvarili sve što možemo.
 
Publika u Beogradu je upoznata sa Vašim stvaralaštvom, ali koncert u Domu omladine 21. decembra će biti poseban: prvi put ćete nastupati sa srpskim džez bendom, a program će biti posvećen velikom Dizi Gilespiju. Možete li da nam kažete šta će biti na repertoaru i koliko ste upoznati sa džez scenom u Srbiji?

Fabricio Boso: Ne znam mnogo o srpskoj džez sceni, ali sam veoma radoznao da saznam nešto više o vašim muzičarima. Što se tiče repertoara, to je još uvek tajna. U kontaktu sam sa Lukom Ignjatovićem, saksofonistom benda Schime Trio + 1 sa kojim ću nastupati, dogovaramo se oko programa, ali još uvek nismo sasvim odlučili kako će definitivno izgledati. Ono što je sigurno jeste da će najvažnije Dizijeve numere sigurno biti na repertoaru te večeri.

Recite nam nešto više o Vašem najnovijem albumu „Merry Christmas Baby“, koji je nedavno objavljen.

Fabricio Boso: Već duže vreme imam želju da sviram Božićne pesme i da snimim album poput ovoga, ali nikako nisam imao hrabrosti da to zaista i uradim, jer takve vrste „rimejka“ često ne ispadnu kako treba. Patricio Romani, Warnerov producent, me je podržao u toj nameri, kada mi je predložio da sa svojim kvartetom odsviram najpoznatije Božićne pesme. To smo i uradili i bilo je neverovatno zabavno i lako, jer se svi u bendu već dugo znamo i sviramo zajedno dve godine. Svirajući pesme za ovaj album otkrio sam koliko je američki repertoar Božićnih pesama zaista neverovatan.
 
Kako bi izgledala „drim tim“ postava džez benda u kojem bi želeli da svirate?

Fabricio Boso: Ima mnogo umetnika sa kojima bih želeo da sviram, mnogi od njih nisu više živi, na primer Čarli Parker ili Majls Dejvis. Ali ako bih morao da izaberem jednog, to bi sigurno bio Stivi Vonder. On je daleko iznad mog dometa, a i nije baš džez muzičar, ali svirati sa njim za mene bi bilo ostvarenje sna.

Kako vidite budućnost džeza?

Fabricio Boso: Mislim da će džez uvek postojati. Ukrštanje džeza sa drugim žanrovima će se sigurno nastaviti, neki od tih žanrova će se i izgubiti, ali džez muzičar će uvek moći da se iskaže i donese nešto novo na sceni, čak i kada svira muziku koja se izvodi već sto godina, kao što je na primer klasika. Improvizacija je srž džeza, tako da je prirodno da svaki umetnik u kompoziciju unosi svoju ličnost i pečat autentičnosti. Esencija džeza će uvek preživeti i postojati.

Ulaznice za koncert Fabricija Bosa i Schime Trija 21. decembra u Domu omladine Beograda su u pretprodaji preko EVENTIM mreže, po ceni od 500 dinara.

Izvor: DOB

Ljubitelji filma u Beogradu imaće retku priliku da razgovaraju o iskustvu rada na stvaranju filma sa umetnicima Biserkom Petrović i Vladimirom Vinkićem, koji su bili jedni od 125 slikara koji su stvarali ovo filmsko i umetničko remek delo, prvi u potpunosti animirani film u istoriji jinematografije. Popričali smo sa njima, tek toliko da Vas uputimo i zaintrigiramo, a Vi razmislite koja ćete im pitanja postaviti nakon Q&A koji će se u Domu omladine Beograda održati nakon specijalnih projekcija filma 23. i 24. decembra od 20h!


Šta za vas znači biti jedan od umetnika koji su učestvovali u stvaranju prvog u potpunosti naslikanog animiranog filma u istoriji kinematografije?

Vladimir: Drago mi je da sam deo tima koji je uspeo da oslika jedan film u trajanju od 80min. Sigurno je to iskustvo uticalo pozitivno na moje stvaralaštvo. Mislim da ovaj film približava slikarstvo svima, jer izlazi iz muzeja i privatnih kolekcija i postaje dostupan svima.

Biserka: Velika je čast bila biti izabran za rad na ovom ostvarenju. Nekako smo se svi osetili vrlo privilegovanim. Kad god su nam dolazile žute minute, a bilo ih je, podsećanje na čemu u stvari radimo nam je davalo krila.

Šta je bio okidač da se prijavite za rad na ovom filmu, sta vas je najvise motivisalo i okuražilo?

Vladimir: Slikati kao Van Gog sa neograničenom količinom boja u kreativnom okruženju, mislim da je to savršen posao.

Biserka: Poziv za film sa trejlerom je izgledao neverovatno dobro, skoro nerealno. Pošto sam shvatila da se radi o slikanju, a to je ono što u zivotu najviše volim, nisam imala dileme da li treba da pokušam ili ne.

Kakva je bila filmska ekipa i šta biste izdvojili kao najvažnije iskustvo koje ste dobili radom na ovom ostvarenju?

Vladimir: Najvažnije iskustvo je sigurno filmska ekipa, zapravo svi slikari sa kojima sam sarađivao tamo. Biti u takvo podržavajućem okruženju je najveće blago. Mislim da smo svi tada u mogućnosti da damo sve od sebe.

Biserka: Filmska ekipa je bila slikarska, tako da smo se kao kolege jako lepo družili. Pošto se radilo o umetnicima iz celog sveta, naša kreativna razmena je bila predivna, delili smo iste radosti kao i probleme, radeći na jednom istom delu. Svako je radio na razlicitim scenama, međutim, morali smo da sarađujemo i jedni druge pratimo.

Živeli ste i radili u Poljskoj? Kako je to izgledalo, kakvi su bili uslovi života, prostori rada? Deluje nam iz onoga sto smo saznali da je to bila vaša arti filmska komuna?

Vladimir: Poljska je sada za mene najlepša zemlja u kojoj sam duže boravio. Posebno Gdanjsk. Grad je na severu Poljske i dan traje mnogo duže leti nego kod nas. Imao sam priliku da posle napornog dana imam i dalje malo vremena za zalazak sunca na plaži. Takodje Poljaci su dosta slični nama, osećao sam se uvek sigurno. Dosta puta sam tamo pomislio kako bi Jugoslavija danas slično izgledala. U studiju nas je bilo oko 70 i svako je imao svojih pet kvadrata u kojima smo slikali, animirali. Takođe smo i živeli zajedno, posto smo iznajmljivali stanove u naseljima oko studija.

Biserka: Na filmu je radilo puno poljskih umetnika, tako da smo i pored puno posla Poljsku prvo upoznali kroz njih. Radili smo u Gdanjsku, na Baltiku. Predeli su hladni i vetroviti, ali izuzetno lepi, nekako bajkoviti, arhitektura im je spoj tako neke gotske bajke i savremene betonske koja ne ostavlja mnogo prostora za maštanje.

Ujedno ste postali i "filmski radnici" i umetnici? Koji je bio izazov spojiti slikarstvo i film i kako je to uticalo na vas dalji rad?

Vladimir: Imao sam već neka iskustva sa animiranjem jer se godinama bavim ilustracijom u gejming industriji. Spojiti slikarstvo sa filmom je za mene bilo izgleda neizbežno. Što se tiče slikarstva, mislim da sam mnogo ubrzao svoj rad i obogatio paletu boja koje koristim.

Biserka: Do ovog filma, ja sam provela 10 godina u Firenci, predajući slikarstvo i baveći se sopstvenim radom, i do iskustva sa filmom moja dva omiljena posla bila su da radim sa studentima, obozavam “aha” efekat, i da radim na svojim slikama. Međutim, to su dva suprotna procesa po načinu rada: prvi je u grupi, drugi usamljenički. Ovaj film je spojio ta dva načina rada, koje podjednako volim. Dakle radili smo svako u svom prostoru, međutim sarađiivali smo i družili se svaki dan. Neprocenjivo. Plus, velika je sreća videti lik koji slikate kako se kreće, gestikulira, priča, trepće, govori. Posle ovog filma i Van Gogovih boja, moje boje su dobile na jačini i kontrastu, i jako zam zadovoljna zbog toga.

Čime se bavite sada posle rada na filmu, kakvi su vam dalji planovi i zelje?

Vladimir: Posle filma sam, pored slikarstva, počeo da se bavim i scenografijom. Imao sam priliku da radim i na izradi Escape Room-a. Mislim da mi odgovara da radim u timu sa ljudima. Želja mi je da se i dalje usavršavam i nalazim nove kreativne izazove.

Biserka: Radim na dve serije novih slika za izložbe u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu. Jedna su konceptualni portreti, slični onima na kojima sam radila i do sad, a druga je došla pod uticajem iskustva sa filma. Naime, do sada sam, inspirisana percepcijom ljudskog bića svoje slike radila iz delova, a pod utiskom rada na filmu, postala sam narativna. Uzela sam profesionalne glumce i snimila seriju fotografija koje formiraju jednu filozofsku priču koja takođe izražava iste ideje kojim se vodim (prvenstveno onom da naša percepcija direktno zavisi od tačke gledanja i preživljenog iskustva). Po ovim fotografijama sad radim slike, serija studija već se može videti na mom sajtu www.biserkapetrovic.com i društvenim mrežama, a slike ( u boji) će biti izložene na proleće. Prve dve dolazeće izložbe su u januaru u Galeriji Beograd, i februaru u Malom Likovnom Salonu u Novom Sadu.

Šta biste poručili mladim umetnicima danas kada je reč o traženju njihovog profesionalnog puta?

Vladimir: Poručio bih im da pogledaju ovaj film, pa cemo posle zajedno u dalju potragu.

Biserka: Da rade isključivo ono u šta najviše veruju, ne obazirući se na to šta se radi ili priča oko njih i da u tome sebe daju u potpunosti. Zadovoljstvo koje dolazi iz takvog rada je neminovno i nemerljivo bilo kakvim parametrima.

Zašto ne bi trebalo da propustimo da pogledamo ovaj film na velikom platnu?

Vladimir: Svakako je bitno pogledati film na velikom platnu jer je sniman u visokoj rezoluciji i imaćete priliku da vidite svaki potez zaista vrhunskih majstora slikarstva. Pored Van Gogovog načina slikanja imaćete priliku da vidite i crno bele kadrove koji su takođe slikani uljem, a predstavljaju trenutke kada se Van Gog seća svog detinjstva. Ti delovi su oslikani u stilu fotografija iz tog perioda. Takođe muziku za film je komponovao Clint Mansell.

Biserka: Ovaj film je neverovatno vizuelno iskustvo, i nikoga ne ostavlja ravnodušnim, tako da bilo da vas umetnost zanima ili ne, ne propustite da vidite živi praznik boja na velikom ekranu, necete se pokajati.

Izvor; 2i Film

<<  Jun 2019  >>
 po  ut  sr  če  pe  su  ne 
       1  2
  3  4  5  6  7  8  9
10111213141516
17181920212223
24252627282930

Putopisi, Intervjui..