Film „Daljine” Nemanje Vojinovića, koji će biti prikazan za predstojećem 10. Beldocs festivalu, 10. maja u 21 sat u Dvorani Kulturnog centra Beograda, prati Indiru, mladu kubansku glumicu koja uspeva da emigrira u Ameriku, ali ta odluka ima posledice po njenu porodicu. U Santa Klari, na Kubi, Indira je ostavila svog 11-ogodišnjeg sina Leandra, majku Ksiomaru i ostatak mnogobrojne porodice, kako bi pokušala da pronađe bolju budućnost u Americi. U Nju Džersiju, Indira pokušava da se navikne na novi društveno/politički sistem, drugačiji mentalitet ljudi i hladno vreme. Dok njen “američki san” postaje “američka noćna mora” Leandro u Santa Klari čeka da se njegova majka adaptira na nove uslove života kako bi i on mogao da joj se pridruži. O filmu smo razgovarali sa rediteljem, Nemanjom Vojinovićem.


Šta vas je kod Indire inspirisalo da je učinite junakinjom svog filma? Po čemu je ona posebna?

- „Indira je, ako može tako da se kaže, prototip jedne Kubanke. Energična, komunikativna, živi od danas do sutra. Potiče iz porodice intelektualaca i revolucionara. Majka joj je profesorka filozofije i marksizma na Univerzitetu u Santa Klari, a deda joj je bio Čeov bliski saborac u Kubanskoj revoluciji. Ali ipak ono što je posebno u vezi sa Indirom je njen sin Leandro. Harizmatičan desetogodišnjak koji ne priča mnogo, ali njegovo lice govori da je svestan svega što se dešava oko njega. On je zapravo bio taj koji me je „naterao” da snimim ovaj film”.

S obzirom na to da je vaš film, između ostalog, usredsređen na održavanje porodičnih odnosa na daljinu, da li je to nešto što vi lično doživljavate ili ste tom pitanju pristupili kao društvenom fenomenu?

- „Rekao bih i jedno i drugo. I sam imam bliske članove porodice koji žive u inostranstvu, tako da znam kako je održavati taj odnos na daljinu. Opet, sve više je mojih prijatelja koji odlaze u razne Kanade, Amerike i Nemačke u potrazi za boljim životom, tako da je taj fenomen ekonomske migracije nešto što me dotiče i smatram je univerzalnom i globalnom temom”.

Indira je mlada umetnica kojoj matična zemlja ne pruža dovoljno uslova za razvoj kreativnosti i karijere. Da li ste se možda poistovetili sa ovim aspektom njenog života? Kako vidite položaj umetnika kod nas?

-„Bavljenje umetnošću je privilegija koja iziskuje veliki rad i odricanje, gde god da živite. Problem sa kojim se suočavaju umetnici kod nas je što uglavnom moraju da rade još neki posao sa strane od koga stvarno žive, kako bi onda mogli da se bave i svojim stvaralaštvom. A ako se umetnošću bavimo samo u svoje slobodno vreme, onda ona postaje hobi”.

Budući da je Kuba obnovila diplomatske odnose sa Amerikom, a da je kod vas postojala želja da iskusite taj „revolucionarni kubanski duh", da li je ono što ste tamo zatekli ispunilo vaša očekivanja?

-„Hteo sam da iskusim Kubu pre ponovne amerikanizacije. Mislim da se taj „revolucionarni kubanski duh” zadržao uglavnom kod starije populacije, a da je mladima dosta priča o Fidelu, Čeu i ostalim revolucionarnim herojima. Kubanci su vrlo ponosni na svoju istoriju i imaju čim da se ponose, ali mladi žele još nešto u životu. Decenije siromaštva pod embargom žele da zamene nekim novim životom, van Kube. Kubanska ekonomija zavisi od novca koje migranti šalju svojim porodicama sa raznih strana Amerike, najviše sa Floride gde živi više od dva miliona Kubanaca. Mladi misle da ih „iza ćoška” (na 90 milja od ostrva) čeka raj gde će moći da ostvare američki san ili da jednostavno žive bolje. I tu počinje moja priča”.

Kakav je stav lokalnog stanovništva prema promenama koje se dešavaju u njihovoj zemlji?

- „Nisu se još desile neke ključne promene i neće još sigurno, jer za to treba vremena.  Raul je i dalje bitna figura, Fidelov duh je sveprisutan, ali Kuba se otvara ka svetu, što je dobro. Narod će dobiti dugo očekivanu slobodu kretanja i onda je pitanje ko će ostati na Kubi. Budućnost je neizvesna, ni oni sami ne znaju šta da očekuju u narednom period”.

Vaš film prikazuje kontrast između privilegovanih i diskriminisanih. Postoji li nešto što ste iskusili ili saznali o životu migranata i njihovih porodica, a što biste voleli da predstavite povlašćenom zapadnom svetu? Da li im ovim filmom nešto poručujete?

-„Šta ja poručujem povlašćenom zapadnom svetu? Da ne zatvaraju oči na sudbine „malih” ljudi”.

Kakvi su vam planovi za budućnost? Hoćete li se i dalje baviti sličnom tematikom? Postoji li neka tema kojoj biste posebno voleli da se posvetite?

- „Za sada nemam planove da se bavim sličnom tematikom, ali nikad ne reci nikad. Moj pokretač su dobri likovi i dobra priča, tako da je sve uvek otvoreno. Trenutno se bavim novim dokumentarnim projektom, o sudbinama skupljača sekundarnih sirovina na našoj najvećoj deponiji u Vinči”.
O reditelju:

Nemanja Vojinović rođen 1989. godine. Studirao je filmsku i televizijsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gde je diplomirao 2012. godine sa dugometražnim omnibusom Gde je Nađa? Sa kratkim dokumentarnim filmom Realnosti, odjebi osvaja nagrade u Srbiji i u inostranstvu.

Razgovor vodila Ida Trbojević

<<  Mart 2020  >>
 po  ut  sr  če  pe  su  ne 
        1
  2  3  4  5  6  7  8
  9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031     

Putopisi, Intervjui..